2103
Prikaza
0
Komentara
SLAVONSKI BROD - Među 900 natjecatelja iz tridesetak država svijeta, na Hrvatskim sportskim igrama što su nedavno u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa održane u Zagrebu, sudjelovali su i Hrvati-Kanađani, Mladen i Mario Matiša, otac rođeni Brođanin i sin rođen u Torontu.
I ova, treća po redu, svojevrsna olimpijada (održava se svake 4 godine) lijepa je prilika za susret sa starim krajem i s ljudima iz cijelog svijeta, porijeklom Hrvata, koji Hrvatsku na neki način osjećaju i trude se govoriti jezik bivše domovine. A bilo je doista zanimljivo, veli Mladen, sresti ljude ne samo iz poznatijih europskih i američkih država nego primjerice i iz Angole, Tanzanije, Paragvaja, Bolivije. Svi su već druga, treća i dalja generacija rođenih daleko od Hrvatske, a dovela ih je želja za susretom s domovinom koju nose u genima.
Mladen i supruga Marica, kao mladi inženjeri strojarstva, zaposlili su se u "Đuri Đaković" no kada je ona ostala bez posla, prije gotovo tri desetljeća, u Kanadu su ih, kako Mladen kaže, odveli ekonomski razlozi i rođak koji već dugo živi u toj dalekoj zemlji.
- Tehnička struka se dosta traži pa smo našli svoj posao i dobro nam je krenulo - kaže. Žive u Torontu (Ontario,najjača ekonomska provincija) od tada do danas, a planiraju i ostati. Dodaje kako ondje živi puno Hrvata, koje okuplja crkva. Hrvatska zajednica je jaka i Ontario je po tome poznat.
U Torontu se Mališama rodila kćer Andrea, koja je već završila fakultet i sin Mario, sada student. Zahvaljujući dolascima kod bake u Brod tijekom ljetnog raspusta, kao klinci su naučili hrvatski jezik i Mario se odlično snalazi. Otac mu je prenio ljubav prema sportu.
- Jako volim tenis, a osamdesetih godina bio sam uspješan odbojkaš u slavonskobrodskom Radničkom. To su bila dobra stara vremena. Čak smo se borili za ulazak u prvu ligu - prisjeća se. No, život ga je odveo na drugo mjesto i u novu domovinu. - Maria sam od pete godine podučavao tenis i bio je uspješan. Sa deset godina bio je čak broj tri u Ontariu. No postalo je prezahtjevno uz školu fizički i financijski sve pratiti - priča Mladen.
Sport je ipak velika ljubav oca i sina, pa su se obojica bez posebnih priprema odazvala pozivu za sudjelovanje na Hrvatskim sportskim igrama sa brojnim kvalitetnim, ali i rekreativnim igračima. Natjecali su se u tenisu i osvojili vrijedna odličja.
Među ukupno 80 tenisača, a bilo je i izvrsnih, Brođani su se iskazali. Mario je osvojio zlato u dublu (mješoviti parovi), a zajedno su otac i sin osvojili srebro u muškim parovima. Među pobjednicima je na svjetskim igrama još jedan porijeklom Brođanin, mladi Petar Maraković, koji je osvojio zlato u plivanju na 50 metara.
Dok ponosno pokazuju zlatne i srebrne medalje, Mario i Mladen puni su dojmova o zanimljivim susretima s ljudima iz cijelog svijeta. - Koliko god je svima drago kada ostvare bolji rezultat, suština igara je prije svega u druženju i u trenucima kada se svi srode s domovinom pa i na nekoliko dana - potvrđuju obojica.
- Čuli smo fantastične priče. Primjerice Michael Hotty, kojega smo u Zagrebu upoznali, kaže kako su njegovi roditelji iz Mađarske došli u Međimurje, život ga je kasnio odveo u Južnu Afriku pa na školovanje u Ameriku gdje se oženio Španjolkom. No osjeća u sebi dio hrvatskog bića kao i ostali koji su uglavnom već treća generacija porijeklom Hrvata u raznim zemljama - pričaju.
Prije svega smo Hrvati pa onda Kanađani
Mladen i njegova supruga dolaze jednom godišnje, a djeca rjeđe. Ipak nakon svakog dolaska Mario je sve više fasciniran Hrvatskom. - Lijepi su gradovi, Zagreb, Dubrovnik, Šibenik, naravno i Brod, sve što sam vidio. Tu se drugačiji živi, opuštenije i to mi se sviđa. Kod nas nema kafića i izlazaka na ovakav način - govori dodajući da su mu se svidjele i priče roditelja o brodskom Korzu, šetnjama, prvim ljubavima...
U Montrealu je drugačija kultura, pojašnjava otac. - Nema europskog štiha, no ima mnogo dobrih stvari. Neusporedivo je prihvatljiviji sustav obrazovanja. Puno se uči, ali s razumijevanjem. Uz dobar uspjeh u školi jako je važan i uspjeh u sportu kojem posvećuju dosta vremena i energije. Očekuje se izvrsnost u svemu da bi mogli birati posao po završetku školovanja. No definitivno, u Kanadi djeca imaju vremena za sve jer im školski program nije toliko opterećujući poput primjerice mature u Hrvatskoj". Ipak, geni su geni pa Mario koji studira menagment u Torontu ide na internacionalni studij koji među prijateljskim fakultetima nudi i Zagreb što je naravno odabrao. - Volio bih jedan semestar studirati u Zagrebu - kaže.
A u Torontu, gradu sa preko 3,5 milijuna stanovnika, sve relativno dobro funkcionira i teško je ne sroditi se s Kanadom u kojoj se dobro živi, gdje se uvijek može naći posao i zaraditi dovoljno, gdje nema bojazni od starosti, gdje je društvo socijalno osjetljivo pogotovo prema slabijima...pa po svemu razum nalaže život u Kanadi.
No tu je i komadić duše. - Svih proteklih godina, svako jutro prvo pročitam novosti iz Hrvatske, prelistam sve hrvatske dnevne novine pa onda prelazim na kanadske - oslikava Mladen svoju stalnu povezanost s domovinom u kojoj je rođen. Najviše se sjeti starih prijateljstava, društva, Korza, plesnjaka, odlazaka na more... - Mi smo tamo prva generacija i prije svega smo Hrvati pa onda Kanađani, premda sve poštujem. Oni su nam dali šansu, tu plaćamo porez, no doći kući, uvijek nam je drago - naglašava.
I premda se ne planiraju vratiti u Hrvatsku, vjeruju ipak u njezinu bolju budućnost, pogotovo ako prilagodi svojim uvjetima dobra iskustva drugih zemalja, kaže, Mladen. - Jer naši su ljudi odlični radnici i sportaši, savjesno radimo, na dobrom smo glasu, ali plaća nikada nije zakasnila... pa zašto to ne možemo imati i ovdje? - pita se.
Zbog svoje djece i njihove budućnosti oni će, kao i mnogi ostati živjeti u svojoj novoj domovini, u višemilijunskom gradu koji nudi sve pa i duh starog kraja koji donose razni pjevači poput Kiće Slabinca ili Josipe Lisac čijem se koncertu vesele već u rujnu. A susret s rodnom domovinom možda slijedi već slijedećeg ljeta ili barem na slijedećim Hrvatskim sportskim igrama za četiri godine.