6782
Prikaza
2
Komentara
SLAVONSKI BROD - Prekrasni kanjon Pljuskare na Dilju (do kojeg se može doći pješice za sat iz Glogovice, dva sata od Petnje ili od planinarskog doma - ali i raznim prijevoznim sredstvima) na 260 metara nadmorske visine, sa svojim špiljama, slapovima, stijenama, planinarskim stazama - atraktivno je izletište brojnih planinara i rekreativaca koji ga pohode više puta tijekom godine. No, gotovo svakodnevni posjetitelj, zanesenjak opčinjen ljepotom Dilja i Pljuskare je, već punih 16 godina, planinar Ivica Klem koji ne samo da Pljuskaru posjećuje nego ju uređuje, čuva.
A priroda Ivici to vraća na najbolji mogući način - zdravljem, koje je, na žalost u ratu izgubio. On je naime 80-postotni invalid Domovinskog rata, čiji je život ovisio o koncu nakon teškog ranjavanja u glavu i 17 dana kome iz koje se, kaže, samo čudom probudio. Oporavak nekadašnjeg sportaša, maratonca, atletičara, padobranca - o čemu svjedoče brojne medalje - tekao je sporo no želja za životom, sportski duh, a posebice ljubav prema prirodi učinili su svoje.
Znatiželjnicima je uvijek spreman objasniti što sve mogu vidjeti u prelijepom kanjonu čija geološka prošlost seže daleko u vrijeme od prije 17 milijuna godina, kada su stijene koje danas vidimo bile tek pijesci na dnu Panonskog mora.
Od slavonskobrodskog Plavog polja do Pljuskare (20 km) nekada svakodnevno, a sada svaki drugi dan, pohodi najdražu destinaciju koja mu je, na opće iznenađenje liječnika, vratila život. Odlaskom u prirodu, kaže, osjetio je ono nešto.
- To je moje hodočašće. Osjetio sam da se moram odmaknuti od čopora, jer s težim oštećenjem mozga nisam mogao funkcionirati u čoporu koji je određivao što sve moram. I liječnici su mi rekli da moram mirovati, no osjetio sam potrebu za kretanjem. I što sam više odlazio u prirodu bilo mi je bolje - veli Ivica, koji je od 1998. godine prehodao Pelješac, Velebit, Biokovo..., sam. Tišina, mir, ljepota prirode ga, uvjeren je, ozdravljuju. A i Pljuskara, sa svojom ljepotom, "objeručke" mu to pruža. - Uopće pritom ne osjećam umor, mada gotovo ništa ne jedem - veli strastveni prirodoljubac, koji je nakon 16 godina sliku Pljuskare "zaokružio" onako kako je to svojedobno i zamišljao. Ne samo da je disao čist zrak u prirodi nego je tu našao smisao i kroz rad. - Kad sam prvi puta došao, pomislio sam ovo moram rasčistit, riješiti nekako. Kako ću, ne znam. Nisam ni jak, ni pametan. Uz Božju pomoć sam uspio - kaže. Tako je svaki dan fizički radeći očistio potok do Velikog i Malog slapa, održava pitki izvor vode čistim od lišća i raznih nečistoća, što je svakako vrijedno spomena i pohvale.
Istražujući tjelesne granice u sebi Ivica je, kaže, dosegnuo put u duhovno. Još daleke 1983 . godine impresionirala ga je priča o planinaru alpinisti, Messneru, koji je na Mount Everest stigao sam bez boce s kisikom. - Nisam mogao ni zamisliti koliko je morao biti tjelesno i duhovno spreman za prelazak tih granica. Razumio sam poruku. Čovjek ponekad mora prići prirodi na sličan način, samostalno i iza granice - voli reći ovaj zaljubljenik u prirodu koji je nešto slično iskusio s Pljuskarom. Za sve "nemoguće i nerješivo" kaže: "nema veze moram se samo malo više potruditi. Želim doći do spoznaje koju dobijem na dar kad završim neko teško djelo".Tako je i nastala njegova planinarska životna priča s porukama u kojoj svi mogu provjeriti zašto Priroda liječi. Osobno iskustvo i suživot s prirodom je spoznaja koja mu je, kao vjerniku, pokazala kako je izabrao pravi put: dobro, a ne zlo i snagu umjesto slabosti.
Važno je, kaže, pogledati u sebe. I njemu je to uspjelo. Uredio je Pljuskaru na kojoj je svim zanimljivim mjestima i pojavama dodojelio imena, poput isčupanog stabla koje je nazvao Hobotnica. Tu su i Mali slap, Velika vrata, Kamene stube, dok je stablo preko potoka - Đeram, pa Zvončić, Crvena zemlja, Kaskade, Galerija na kojoj je najveći slap "Duga kosa", te Kapaljka...
Do 1964. godine Pljuskaru je krasio sedammetarski Veliki slap no zemljotres u travnju iste godine zaustavio je dotok vode. Ivica ga je ponovo želio vidjeti i obećao je kako će to ostvariti. Mukotrpno radeći cilj je ostvario, a nagrada je ne samo Veliki slap nego i mir u duši.
Sa izvora života svaki put pije vodu i odnosi kući. Čista je, tvrdi. Dva puta godišnje ju nosi na analizu i nema onečišćenja. "Tri dana nakon velikih kiša bakteriološki je onečišćena pa onda pričekam nekoliko dana da se vrati u normalu. I to sam naučio od prirode".
Premda se manje više, kaže, ne razumije s ljudima, pogotovo s onima koji osuđuju zadiranje u prirodu, bude i trenutaka iznimnog razumijevanja i slaganja, posebice s djecom koja su oduševljena Ivicinim pričama o nastanku Pljuskare. Njemu pak najviše od svega znače tisuće dolazaka na ovo mjesto kroz sva četiri godišnja doba kada je i snimio bezbroj fotografija, filmove..., a sve skupa je povratak u život.
Svakako, Pljuskaru treba čuvati, slažu se svi planinari HPD Dilj Gora, zbog čega su vlastitim radom prije 17 godina sagradili i kućicu namijenjenu osim planinarima i svim dobronamjernim ljudima, gljivarima, šetačima, zaljubljenicima u prirodu...Žalosno je, zaključuju, što mnogi Brođani i ne znaju gdje je Pljuskara, a kad dođu i vide, ostanu očarani njezinom ljepotom. I zato je treba sačuvati. Zbog prekrasnog kanjona, slapova, vidikovaca...možda bi u budućnosti Pljuskara mogla postati i turističko odredište.
Područje kanjona Pljuskare, ispod Vidovog brda, prema riječima geologine Muzeja brodskog Posavlja, Ivane Maruščak, predstavljaju tri kanjona nastala erozivnim djelovanjem vode, koja se iz četiri manja izvora danas slijevaju niz padine Dilja, tvoreći potok Petnju, čijom je retencijom nastalo istoimeno akumulacijsko jezero. Tu su i četiri grebena. - Posebnost Pljuskare su stijene u bokovima njezinih kanjona koje predstavljaju najstarije naslage na Dilj gori, taložene u vrijeme kad je na našim prostorima egzistiralo Panonsko more, prije otprilike 15 -17 milijuna godina. Panonsko more je bilo toplo i plitko, slično današnjem Mediteranu i obilovalo je raznolikim biljnim i životinjskim vrstama. Dio tih vrsta ostao je trajno zapisan u diljskim stijenama u vidu fosila, odnosno okamenjenih školjkaša, koralja, ježinaca i puževa, koje nalazimo na Pljuskari. Nužno ju je zaštititi, ne samo kategorizacijom vrijednosti njezinih kanjona, nego i fizički jer se devastacija fosilnih ostataka u stijenama događa gotovo svakodnevno."
Glavni kanjon Pljuskare, zove se Šalindra. Ime je dobio po istoimenoj djevojci koja je bila suparnica rimske carice Faustine. Carica je suparnicu osudila na smrt zatrpavanjem u Gradini. Legenda kaže da djevojka nikada nije zatrpana. Uzničar ju je odveo na Bukovac i sakrio u pećinicu iz koje i dan danas teče izvor. Kako je djevojci dao život, tako se i izvor zove Izvor života, a kanjon prema imenu djevojke, Šalindra.