- Uopće nisam znala da imam medalju. Kada je utrka završila, izvrnula sam se. Doveli su me do pontona, tamo smo izašli i rekli su mi da je cura iz Rumunjske treća. Pomislila sam nema veze, idemo dalje, imat ću još jednu priliku. Odjednom su mi nakon pet minuta javili da sam treća i da me čekaju na postolju. Odlučio je fotofiniš - kaže kanuistica Vanesa Tot, osvajačica povijesne medalje na Europskom juniorskom prvenstvu u Beogradu.
Unatoč rezultatima Tot ne prima stipendiju, a u Hrvatskoj se tim sportom bavi tek nekoliko žena...
Njezina bronca na 500 metara prva je s velikih natjecanja za hrvatski ženski kanu od 1991. Osamnaestogodišnja članica Kajak/kanu kluba Marsonia iz Slavonskog Broda ovim se sportom počela baviti prilično rano. Veslo je prvi put uzela u ruke u dobi od deset godina. Njezina majka ispočetka je dvojila hoće li je uopće pustiti, jer Sava je brza rijeka. Ubrzo je ipak shvatila kako je to Vanesina ljubav i strast koju joj ne smije zabraniti.
- Na kraju je čak i mama došla nekoliko puta proveslati sa mnom, ali nije ona baš za vodene sportove, ha-ha! Probala sam nagovoriti mlađeg brata da dođe barem preko ljeta radi društva, ali nije ga zanimalo - smije se Vanesa.
Nitko u njezinoj obitelji ne bavi se sportom, ali svi su ponosni što im se sestra i kći popela na krov Europe. Već prvog ljeta nastupila je na natjecanju u Petrinji i odmah je osvojila zlatnu medalju, što joj je bio velik poticaj za dalje. U rujnu iste godine otišla je na regatu u Slovačku, gdje je osvojila dva srebra. Nakon toga rekla je da više nema odustajanja. U karijeri je osvojila više od 200 medalja od čega 150 zlatnih.
Rezultat koji je ostvarila na EP-u još je veći uzme li se u obzir da je tek posljednje dvije godine kanuistica.
- Prvo sam pet godina veslala kajak, a onda sam prešla na kanu. U kajaku se sjedi, vesla su s obje strane i ima kormilo, tako da je lakše upravljanje čamcem i veća je stabilnost. U kanuu se kleči, vesla se s jedne strane, nestabilnije je i teže je održavati pravac. Kanu je puno zahtjevniji, ali prednost mi je što sam prije toga godinama veslala kajak pa nisam imala problema - kaže Vanesa.
Zašto baš kanu?
- Prije sam voljela trčati, kao i većina djece, ali onda me privukla Sava. Htjela sam vidjeti kako izgleda Brod s druge strane i to mi se svidjelo. Naravno, sva ova putovanja i nova prijateljstva koja sam stekla kroz godine utjecala su da do danas ostanem u tome. Imam prijatelje po cijelom svijetu. Kamo god da odem, uvijek mogu nekoga pozdraviti.
S kakvim ste ambicijama išli u Beograd, jeste li se nadali tako velikom uspjehu?
- Trener i ja očekivali smo plasman u oba finala, u čemu sam i uspjela, ali medalji smo se više nadali na 200 metara, jer smo se za tu utrku više pripremali. No, raspored je htio da se prvo održi finale na 500 i, eto, odmah mi se posrećilo. Malo zbog vjetra, malo zbog bolje staze, uspjela sam za jednu stotinku nadmašiti Rumunjku i uzeti tu medalju. Ostavila sam je centimetar iza sebe. Bila sam presretna. Ispred mene su bile predstavnice Rusije i Mađarske, ali to je normalno. Tamo se u kajak i kanu ulaže daleko više.
Što za vas znači ta medalja?
- To je nagrada za sav napor i trud koji smo trener i ja uložili u protekle dvije godine, lako smo radili u lošijim uvjetima od drugih, ipak smo ostvarili najveći rezultat i pokazali Kajakaškom savezu i cijeloj Hrvatskoj da vrijedimo.Koji je sad cilj, mnogi vas već vide na OI?
- Nagodinu prelazim u mlađe seniorke do 23 godine. Konkurencija će biti jača, opet ću se sretati sa starim prijateljicama. Bit će malo teže, ali nadam se da ćete me opet gledati u europskim i svjetskim finalima, a za medalje ćemo vidjeti. Što se tiče Igara, one su mi oduvijek velika želja. Drago mi je što je ženski kanu uveden u olimpijski program za Tokio 2020. Činjenica je da je konkurencija najjača u Europi, a tu sam se dokazala. Mlada sam, mogu proći tri-četiri olimpijade. Nadam se da ću ispuniti normu.
Maturantica je brodske Srednje škole Matije Antuna Reljkovića, poznatije kao Poljoprivredne. Kako se usklađuju školske i sportske obveze? Planirate li studirati?
- Ispočetka nije bilo lako učiti i trenirati, ali već od drugog razreda škola me bez problema pušta na pripreme. Profesori imaju razumijevanja, kada nešto ne stignem naučiti, odgodimo to i dogovorimo se. Moram se pohvaliti da sam jedna od boljih u generaciji, skoro sve razrede završila sam s odličnim uspjehom. Tko zna kamo će me put dalje odvesti. Imam ponude za fakultete iz Amerike i Australije pa, ako dobijem vizu, zašto ne pokušati. Tamo su najbolji uvjeti za sport i studij. Ostanem li ipak u Brodu, marljivo ću trenirati kao i sve ove godine.
Čime bi se bavila da nema kajaka i kanua?
- Teško pitanje. Vjerojatno nekim borilačkim sportom poput boksa, ha-ha!- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -