Ilustracija(Foto: A. Kuburović)Ako se poslovni prostor nalazi u blizini osnovne ili srednje škole, udaljenost se utvrđuje pješačkim putem od ulaznih vrata casina ili automat kluba do prve najbliže točke građevinskog objekta obrazovne ustanove, bez obzira na ulaz u školu.
SLAVONSKI BROD - Sjednete li tijekom bilo koje školske
smjene u neku od birtija u brodskom naselju Mali Pariz, nećete morati dugo
čekati prije nego vidite maloljetnike kako ulijeću u kladionice ili na brzinu jure do automat uređaja u neke od kafića.
Javna je tajna da se na igre na sreću nemilice troši teško zarađen roditeljski novac namijenjen užini. Sugovornike za ovu temu nemoguće je pronaći
- jedni se boje gubitka posla, drugi roditelja, treći inspekcije, a četvrti vas opsuju jer se uopće usuđujete istraživati izvor njihove prljave zarade.
Prosvjetni djelatnici i ravnatelji triju škola,
Poljoprivredne, Tehničke i Industrijske, čiji su učenici najviše u doticaju s
ugostiteljskim obrtima i kladionicama, umorni su od desetljeća borbe s
mašinerijom u kojoj se okreću veliki novci.
Prošli je tjedan SBplus pisao o udvostručenju prihoda
Hrvatske lutrije i basnoslovnim ciframa koje Hrvati bacaju nadajući se dobitku.
Točnije, radi se o 500 milijuna kuna dobitka samo jedne tvrtke - Hrvatske lutrije. Ti će prihodi i
dalje rasti ne spriječi li netko tu veliku industriju da ovisnike o klađenju i kockanju stvara i "odgaja" dok su još u ranjivoj tinejdžerskoj dobi.
A što zapravo o svemu kažu zakoni?
Pravilo koje se najviše krši u igrama na sreću upravo je ono
o dobnoj granici igrača odnosno punoljetnosti. Opće je poznato da nitko ne provjerava koliko godina
ima osoba koja kupuje listić ili ubacuje novce u automat aparate. Međutim, je
li to uopće potrebno pitati brodske učenike koji u hordama s torbama na leđima
baš u vrijeme velikog odmora nahrupe u prostorije kladionice? Svakomu je jasno
da se uglavnom radi o maloljetnim osobama.
Članak 66. Zakona o igrama na sreću glasi ovako: „Priređivač
i zaposlenici priređivača dužni su čuvati u tajnosti podatke o igračima i
njihovu sudjelovanju u igri, uključujući i podatke o njihovim dobicima i
gubicima."
Drugim riječima, pokušate li saznati identitet
učenika koji se klade, nitko vam ga nije dužan otkriti. Čak štoviše, otkriju li
to, igrači ih mogu tužiti. Sve odredbe i kažnjavanja u ovom sektoru donosi i vrši
Ministarstvo financija. Dakle, upravo je ono odgovorno za rupe u postojećem
zakonu.
Zanimljiv je i Pravilnik o prostornim i tehničkim uvjetima za priređivanje igara na sreću u casinima, na automatima i uplatnim mjestima
kladionica čiji članak 8. opisuje proceduru pribavljanja dozvole za lokaciju na
kojoj će biti otvoren takav prostor.
Prije podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za
otvaranje ili preseljenje casina ili automat kluba priređivač je dužan
Ministarstvu financija dostaviti podatke o lokaciji na kojoj namjerava otvoriti
ili preseliti casino ili automat klub, radi dobivanja prethodnog mišljenja za
lokaciju poslovnog prostora casina ili automat kluba.
Zahtjevu,
između ostalog, mora biti priložena izjava o udaljenosti lokacije poslovnog
prostora od drugih casina, automat klubova te odgojno-obrazovnih i vjerskih
objekata. Propisano je da ta udaljenost ne smije biti manja od 500 metara.
Ako se poslovni prostor za koji se traži mišljenje nalazi u
blizini obrazovnog objekta (osnovna i srednja škola), udaljenost se utvrđuje
pješačkim putem od ulaznih vrata casina ili automat kluba do prve najbliže
točke građevinskog objekta obrazovne ustanove, bez obzira na ulaz u osnovnu ili
srednju školu.
Kladionice u Kumičićevoj ulici, zaključujemo, preblizu su
Tehničkoj školi. Uličnim rječnikom bi se reklo da se od kladionice može pljunuti na školu.
Međutim, uplatna mjesta kladionica spominju se samo na
početku ovog Pravilnika, dok se u nastavku kod ishođenja dozvole o
lokaciji, spominju samo casina i automat klubovi. Kladionice magično nestanu iz priče.
Rupa u zakonu, nenamjeran propust ili gledanje kroz prste
kladioničarskom lobiju? Prosudite sami.
No, je li uopće potrebno u ovom slučaju metrima odrediti udaljenost? Zašto zakon jednostavno u potpunosti ne zabrani postojanje takvih objekata u ulicama u kojima se nalaze škole.
Čini se kako roditeljima preostaje borba sa svakim djetetom
pojedinačno te korištenje raznih metoda odvlačenja od pakla kockanja i klađenja uvjeravanjem,
molbama, kaznama i smanjenjem džeparca.
Zakonodavstvo očito ne namjerava učiniti
ništa, a svima je jasno na kakvu klijentelu ciljaju vlasnici kladionica koji ih
gotovo u pravilu smještaju u blizinu srednjih škola.