1966
Prikaza
1
Komentar
SLAVONSKI BROD - Jednom davno, prije puno, puno ljeta u jednom malom kraljevstvu živjeli su sretno...uglavnom su započinjale ili završavale bajke i priče koje su nam čitali i pripovijedali roditelji, a mi nastavili pričati svojoj djeci pa unučadi. To se pak u novije vrijeme sve rjeđe događa, moglo se čuti na trodnevnom Festivalu pripovijedanja, što je u organizaciji Udruge za promicanje kulture govorenja i kreativnog stvaralaštva „Vilinput", uz današnji (20.ožujka) Svjetski dan pripovijedanja, ove godine organiziran u Slavonskom Brodu.
Toga dana ljudi diljem svijeta pripovijedaju i slušaju priče na brojnim jezicima i na brojnim mjestima, dijeleći svoje priče i nadahnuća, učeći jedni od drugih. Svake se godine, u dogovoru sa sudionicima, odabire tematski okvir priča s kojima se proslavlja umijeće pripovijedanja, a nakon ptica, mostova, mjeseca, snova, susjeda , svjetla i sjene, stabala, ovogodišnja zajednička tema je preobrazba.
U današnjem užurbanom stilu života pripovijedanje su u velikoj mjeri zamijenile nove tehnologije i drugačiji sadržaji, a djeca se teže izražavaju. Zato je cilj festivala osvještavanje građana o važnosti pripovijedanja bajki i priča i njihovom djelovanju.
- Sve je 300 na sat, pa se neminovno propuštaju slike, emocije koje prate priču. Nije stvar u tome da samo ispričamo fabulu velikom brzinom, jer tada ne uhvatimo ljepotu kazivanja ni jezik koji je kuća bitka. Ako djecu ne naučimo kroz postepeno pripovijedanje toplini materinjeg jezika, propustit ćemo važnu, kulturnu i nacionalnu identifikaciju - ustvrdila je renomirana psihologinja Ljubica Uvodić Vranić, govoreći o temi "Čemu nas uče bajke?".
- Bajke su poseban dio literature u kojem se na slikoviti, čudesan način, investirajući puno mašte, puno likova koje bismo u običnom životu zvali herojima, poigravaju zlo i dobro, tuku se do zadnjeg časa, ali nikad nema toliko zla da ga dobro ne bi pobijedilo. Mislim da je to ono što je u bajkama najvažnije i zato ih moramo čitati djeci, ali i sebi jer nas bajke ispune s vjerom, nadom - da ima rješenja, ima izlaza, nema straha - istaknula je stručnjakinja, koja se i danas kaže - čitajući takvu literaturu - identificira s likom i uživa u sretnom kraju, gdje je primjerice pravo prijateljstvo moguće iako su ljudi različiti.
Današnji je život daleko od bajkovitog, no baš zato treba se vraćati bajkama. Dok djetetu pripovijedamo potičemo njegovu maštu, za razliku od danas najčešćeg "guglanja" koje nudi činjenice. Ali Google ne može dokučiti što je to ljubav" naglašava uvažena psihologinja.
Zato u pripovijedanju uživa i brodska bajkopričalica Sandra Vukoja, zaslužna za organizaciju drugog po redu Festivala, koji se radi bienalno. Ovoj učiteljici razredne nastave pripovijedanje bajki je odredilo novi smjer u životu. - Putujem po školama i vrtićima i to mi je velika čast ali i odgovornost. Djeca obožavaju bajke, knjige, slikovnice, živu riječ, da im se netko obrati - što na žalost sve rjeđe imaju kod kuće - kazala je.
Prvo iskustvo pričanja bajki, nakon svojih unuka, široj dječjoj publici - na festivalu - iskusila je i Gordana Mišković. Djeca su danas, kaže, previše u digitalnom svijetu pa je tim vrjednije pričanje bajki. - A nije ih lako zaokupiti. Oni bi sve htjeli brzo i brže. To su vizualna djeca. A da bi im zaokupili pažnju, uvijek treba biti nešto novo, što nikada nisu čuli te dovoljno uvjerljivo da bi bili koncentrirani.
Nešto manje muke s okupiranjem dječje pažnje imala je pripovjedačica Elizabeta Alković, članica Vilinputa i velika ljubiteljica bajki još od djetinjstva. Ispričala je djeci jednu japansku narodnu priču. Kao vila pripovjedačica kaže da doista uživa, jer joj se pruža prilika da ljepšim bojama, bojama bajke i čarolije - oboja svijet. A djeca osjete ako se nešto radi iz srca pa tako i pripovijedanje i onda je lakše zadržati njihovu pažnju.
No bajke su osim djeci jako važne i odraslima uvjerena je voditeljica radionice kreativnog pisanja bajki za odrasle , književnica Karmela Špoljarić. Tragajući za novim iskustvima, uz pomoć bajke i čarolije, na ovogodišnjoj se brodskoj radionici okupilo sedam žena iz raznih hrvatskih gradova.
- Svaka je napisala pet bajki, u kojima su ponirale u sebe same. Radili smo preobrazbu u duhovnom smislu, jedan iskorak od stvarnosti prema fikciji odnosno bajkovitom - rekla je voditeljica ove putujuće radionice ili "bajkanja", navodeći kako je specifičnost svake radionica povezana s lokalnom sredinom. - Kada radim pripremu, u svakoj sredini nastojim naći bajke i legende koje su vezane za taj kraj, i iz toga napravim scenarij za "bajkanje" u tom gradu. Svaka radionica je drukčija, premda su to sve priče za odrasle koje imaju "touch" fantastike i koje na kraju, kada ih izbrusimo, egzistiraju kao samostalne lijepe priče.
A u Slavonskom Brodu su najbajkovitijom - otkrile rijeku Savu. - Lajtmotiv je bila i Ivana Brlić Mažuranić - onakva kakvu ne poznajemo. Neshvaćena, nekad nesretna žena s puno obaveza u životu, kako se u njezinim pismima dalo iščitati. Trenutak kada je dotaknula bajku i napisala Priče iz davnine, bio nam je zanimljiv, a polaznice su na temelju inicijalnog teksta uključivale sve što ih inspirira - pojasnila je Špoljarić.
Da radionice imaju terapeutski učinak koji graniči sa samospoznajom, potvrdila je Ljiljana Brković Zorčić iz Siska kojoj je ovo treće "bajkanje". - Pisanje je došlo kao potreba da se izrazim a iz toga uz pomoć mentorice izašlo je nekoliko dobrih priča. Naučila sam da život i pisanje ne treba shvaćati preozbiljno, da treba naći igru u sebi s pomoću koje ćemo izvući priču. A kroz ovakva druženja čovjek ne može da se ne preobrazi, da ne doživi promjenu ili barem potrebu za promjenom što vidimo tek poslije. Svačiji život je priča samo je treba znati izvući - rekla je Brković Zorčić, vjerujući kako će jednog dana svojoj djeci kao naslijeđe ostaviti zbirku priča.
Svi bi se mogli složiti kako je jako važno da djeca, slušajući bajke, čuju ne samo riječi nego i konotaciju. I to se može samo pripovijedanjem. A prema riječima psihologinje Uvodić Vranić, samo su dvije zaista važne stvari na svijetu - smijeh i prijateljstvo. U mnogim je pričama to pokazala i nekadašnja naša sugrađanka, velika književnica Ivana Brlić Mažuranić, koja je čak tri puta bila predložena za Nobelovu nagradu.