Netko nazove šefa smjene na granici i kaže: 'Ej rođo, ne diraj mi one moje iz autobusa, pusti ih da prođu, to su sve naši pošteni dečki, a žuri im se na janjetinu, javili im da je upravo skinuta s ražnja, pa da se ne o'ladi.

SJEĆATE li se one zavodljive rečenice ''Europa bez granica'' kojom su nam mamili sline na usta u vrijeme trajanja hrvatskih pregovora za ulazak u Europsku uniju. Sjednete u auto u Slavonskom Brodu pa zapalite do Štokholma ili još sjevernije i bez zaustavljanja na granicama vozite kroz Sloveniju, Austriju, Njemački, Dansku… 2.500 kilometara i više, a da vas nitko ne zapita za putovnicu. Samo malo usporite na graničnom prijelazu, sa 130 na nekih 80 (ako ste na autocesti) i nastavite. Divota!

No, priču o Europi bez granica rasplinula je migrantska kriza pa su otvorene Eu-granice dobile ukrase od bodljikavih žica i počele nalikovati na nekadašnje (također europske) koncentracijske logore. Europa se, reći će zajedljivci, počela vraćati svojim korijenima.

Onu zavodljivu rečenicu o Europi bez granica, nedavno su ne samo aktualizirali već i vratili u stvarnost čuvari naših graničnih prijelaza. Priča bi se (da parafraziramo jednog domoljubnog pjevača ekstremno liberalnih stavova), mogla nazvati ''Policija i Gradiška Stara''. Jer, mjesto radnje je Stara Gradiška, a u glavnoj ulozi bili su granični policajci.

Dakle, MUP je potvrdio kako ima informaciju da je na tom graničnom prijelazu potkraj svibnja autobus iz BiH ušao u Hrvatsku a da granična policija, čiji je to najvažniji zadatak, nije provjerila identitet putnika. U kratkom odgovoru ovom novinaru rekli su kako provjeravaju utemeljenost informacije.

I dok je službeno uvijek sve šturo i na kapaljku, neslužbenog je mnogo više. Tako se saznalo da je netko s višeg mjesta izdao nalog voditelju smijene na graničnom prijelazu Stara Gradiška da autobus nesmetano prođe, a onda i da su putnici bili članovi nekakve nogometne veteranske ekipe među kojima je bilo i bivših policajaca. Navodno su iz Požege ili okolice tog grada.

Svatko tko je putovao u inozemstvo zna kakva su pravila prilikom izlaska ili ulaska u zemlju. Policajcu morate dati osobnu iskaznicu ili putovnicu, a njegovo je da dokument skenira i uvjeri se da mu niste podvalili krivotvorinu, odnosna na vas policija ne traži iz nekih razloga ili da vas ne juri Interpol. S carinom stvari su fleksibilnije: carinik može i ne mora pregledati putnikovu prtljagu ili vozilo, ovisi o njegovoj procjeni ili vašoj sreći, ako nešto švercate. No, kod policije izuzetaka nema.

Osim naravno, ako ne prorade plemenske, stranačke, kumovske ili ne daj bože, mafijaške veze (u ovo potonje uopće ne želimo povjerovati). Pa netko nazove šefa smjene na granici i kaže: 'Ej rođo, ne diraj mi one moje iz autobusa, pusti ih da prođu, to su sve naši pošteni dečki, a žuri im se na janjetinu, javili im da je upravo skinuta s ražnja, pa da se ne o'ladi.

I tko ne bi popustio pred tako uljudnom molbom, kome se srce ne bi sažalilo, pogotovo što može računati na protuuslugu kada bude trebalo. Kako li se ono kaže: Ljudi smo, dogovorit ćemo se.

Jest da su u ovoj državi Josipu Brozu poskidali table s gotovo svih ulica koje su nosile njegovo ime, jest da su mu maknuli bistu s Panovčaka gdje je u vrijeme prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana krasila ured, jest da su mu onomad pred rodnom kućom u Kumrovcu minirali spomenik, jest da je proskribiran i proglašen ozloglašenim komunističkim zločincem, ali jedna njegova maksima u Hrvatskoj se toliko uvriježila da je jača od svih zakona. Ma što od zakonâ: jača je i od Ustava!

Kažu, dakle, da je taj komunistički zločinac (misli se naravno na Tita, da ne bude zabune jer sam u prethodnom pasusu spomenuo još jedno ime) jednom prigodom ukorio suce uputivši ih kako se ne treba držati zakona kao pijan plota. Ako je on stvarni autor te rečenice, može biti ponosan što ga je nadživjela, jer današnja Hrvatska baštini je u puno većoj mjeri nego, recimo, tekovine antifašizma.

Pa kako se vrli naši suci (nećemo sada podsjećati na neke presude, poput one Petru Čobankoviću ili Tomislavu Horvatinčiću, da spomenemo samo najbenignije), od općinskih, županijskih i Vrhovnog, sve do Ustavnog, mogu pridržavati te navodne Titove maksime, zašto ne bi i šef nekog graničnog prijelaza, kad mu se pajdaši busom vraćaju iz druge države, umorni od odigrane utakmice, a u domovini ih čeka vruća janjetina i mrzlo pivo.

A smjena šefa graničnog prijelaza je pri kraju, pa će im se i on pridružiti, čim kolegi preda dužnost.