Hoće li Duspara, Marušić, Grgić, Marijanović... postati 'šerifi' ili organi?

Uglavnom, financiranje lokalnih medija i njihov opstanak ovisi o volji lokalnih šerifa; oni ih plaćaju na način kako to radi pripito društvo u krčmi kada od seoskih tamburaša naručuju pjesmu. Plaćaju samo ono što žele čuti.

Tko se još sjeća svojedobne izjave glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana kako su "lokalni šerifi daleko opasniji nego što to naoko izgleda". Rekao je to prije tri i pol godine na skupu "Pravosuđe i borba protiv korupcije: kako vratiti povjerenje građana u institucije?". Taj skup organiziralo je predstavništvo Europske komisije u Hrvatskoj, vjerojatno s dobrim namjerama, ali na žalost, bez rezultata.

Koga uopće zanimaju lokalni šerifi i njihovo kokošarenje? Nezanimljivi su medijima, jer stvarno, koga briga što je tamo neki općinski baraba maznuo nekoliko desetak tisuća kuna, što je zaposlio svu rodbinu, što je na suprugu prepisao tvrtku koja radi poslove s općinom, što koristi službeni automobil odlazeći na ljetovanje? Koga to briga? I što je u tome neobično? Pa čovjek je izabran u demokratskoj proceduri, narod mu je dao povjerenje, a valjda narod zna...

Od tada, od te Cvitanove izjave, koja se u hrvatskim medijima citirala gotovo kao Bozanićeva sintagma o ''grijesima struktura'', a proizvela je jednako ništavan učinak, lokalnim šerifima nije se dogodilo ništa. Nitko im nije uzeo značku, naprotiv, sada ih ministar uprave Lovro Kuščević namjerava još bolje naoružati. Da štite svoje fotelje u bespućima hrvatskih općina i gradića, gradova i županija, a ima ih 576 (!!!), ne s kojekakvim revolverčićima, već da im za pojasom ne bude ništa ispod .44 Magnuma.

Urednicima mainstream medija, znam to pouzdano, diže se kosa na glavi kada im novinar dođe s prijedlogom da napiše tekst o malverzacijama kakvog općinskog načelnika. U zemlji u kojoj su ukradene cijele banke (ne opljačkane u kakvom razbojništvu, već legalno ukradene), zamračene tvornice, hoteli, poljoprivredni kombinati…, koga zanima što je u nekakvoj Mrduši Donjoj, nekakav Bukara, iz lokalnog proračuna sredio vlastitu kuću ili službenom karticom častio sebe i ljubavnicu na nekom izmišljenom službenom putu?

''To je tema za lokalne medije, mi se bavimo krupnim stvarima i krupnim imenima'', u pravilu je odgovor urednika kakvog utjecajnog medija. I naravno, bio bi u pravu kada bi lokalni mediji (čast rijetkim izuzecima), o tome mogli pisati. Jer, njihovo financiranje i njihov opstanak ovisi o volji lokalnih šerifa; oni ih plaćaju na način kako to radi pripito društvo u krčmi kada od seoskih tamburaša naručuju pjesmu. Plaća samo ono što želi čuti.

Priče o lokalnim šerifima ''daleko opasnijim nego što to naoko izgleda" – kako bi to lijepo rekao Dinko Cvitan – dospijevaju u medije tek ako su krajnje bizarne, poput one o načelniku Općine Donji Andrijevci,Tomislavu Marijanoviću (HDZ), koji si je ''greškom'' isplatio božićnicu, ''greškom'' (knjigovodstva) sa žiro-računa Općine podigao 91.000 kuna, ''greškom'' zaposlenicima isplaćivao naknade za prijevoz i ''greškom'' davao poslove bez natječaja.

Pričaju mi neki dan oporbeni vijećnici jedne baranjske općine o svom lokalnom šerifu koji je baš pred prošle izbore na javnim radovima zaposlio pedesetak Roma, rekavši im usput za koga bi trebali glasovati; slušam jadikovku jednog nezavisnog vijećnika kako njegov općinski načelnik s već nekoliko mandata iza sebe, osobno obilazi mještane, slučajno pred izbore, i dijeli pomoć - 100, 200 kuna (dokazujući kako se jeftino mogu kupiti glasovi i četverogodišnji mandat) – što mještani, naravno, znaju cijeniti. Čujem ovoga tjedna i priču o općinskom načelniku koji je na natječaju za kupnju zemljišta, bio istodobno u trostrukoj ulozi: načelnika općine, šefa povjerenstva za dodjelu zemljišta i kupca tog zemljišta.

Ali koga to zanima? Koga uopće zanimaju lokalni šerifi i njihovo kokošarenje? Nezanimljivi su medijima, jer stvarno, koga briga što je tamo neki općinski baraba maznuo nekoliko desetak tisuća kuna, što je zaposlio svu rodbinu, što je na suprugu prepisao tvrtku koja radi poslove s općinom, što koristi službeni automobil odlazeći na ljetovanje? Koga to briga? I što je u tome neobično? Pa čovjek je izabran u demokratskoj proceduri, narod mu je dao povjerenje, a valjda narod zna – kažu naši političari – tko će ih najbolje zastupati.

A da bi lokalni šerifi što bolje mogli raditi svoj posao i da ih ne bi ometale vijećničke dosadne zunzare, ministar uprave Kuščević odlučio ih je dodatno naoružati: novim zakonom o lokalnoj upravi i samoupravi, čiji je cilj onemogućit nestabilnost vlasti na lokalnoj razini. A to je moguće samo ako se ojača njihov položaj.

Jer, svjedočili smo neki dan na primjeru Općine Velika Kopanica. Ondje je gramzljiva oporba kanila na proračunu srušiti legalno izabranog načelnika, no na svu sreću osujećeni su. Jedan je oporbeni vijećnik naglo promijenio mišljenje i podigao ruku za proračun. Samo njegova istančana politička svijest spasila je aktualnog načelnika Ivana Meteša (HDZ). A što bi se dogodilo da taj hrabri vijećnik, Željko Matić, nije stao na stranu gradonačelnika? A ovaj goloruk, nenaoružan, sam pred razjarenom oporbom koja mu želi oteti teško stečenu fotelju.

Zato bravom ministre, Kuščeviću!

Samo, nije li novi Magnum za lokalne šerife ipak preslabo naoružanje? Valjalo bi im nabaviti bar modularne puške FN SCAR-L kakve koriste američke specijalne postrojbe. Spomenuti slučaj u Velikoj Kopanici to najbolje potvrđuje.