Pravi socijaldemokrati gubitkom funkcije ne gube i obraz. Kao što je Hrvatske bilo poslije Mare Pavelić, tako će i SDP-a bit poslije 'Milanke Opačić'. Tek, za očekivati je da u njihovu povijest Milanka neće ući kao Mara. Ogorčena jer predsjednik nije njezin...

"Jebeš SDP u kojem ja nisam prva do predsjednika", tako bi Milanka Opačić mogla parafrazirati Maru Pavelić koja je, navodno, onomad kazala: "Jebem ja Hrvatsku u kojoj moj Ante nije poglavnik". I, na taj način, u jednoj rečenici, iznijela bi supstrat aktualnih unutarstranačkih problema SDP-a.

Aktualni unutarstranački problemi tek su ozbiljnija posljedica dugogodišnjeg marginaliziranja partijske političke supstance i, u konačnici, temeljne svrhe njezina postojanja: promjene odnosa u društvu sukladno političkoj agendi. Nasuprot tome, SDP je postao velika klijentelistička stranke kojoj je pragma pojela ideologiju.

A oni, aktualni unutarstranački problemi, tek su ozbiljnija posljedica dugogodišnjeg marginaliziranja partijske političke supstance i, u konačnici, temeljne svrhe njezina postojanja: promjene odnosa u društvu sukladno političkoj agendi. Nasuprot tome, SDP je postao velika klijentelistička stranke kojoj je pragma pojela ideologiju.

Umjesto 'partijske linije', već 20 godina, članstvo slijedi partijske lidere. Umjesto unutarstranačkih sukoba oko programskih načela, zaraćeni karijeristi bez pokrića javno vode personalne frakcijske borbe. Umjesto stranke u cjelini i svakog njezina načela, važniji su postali šalabahteri i status na njima. Umjesto njegovanja unutarstranačke demokratske i drugarske atmosfere, zbog osobnih i partikularnih egoizama, raspiruju se međuljudski sukobi. Umjesto borbe za slobodu pojedinca, kao preduvjetu unutarstranačkoj demokraciji, lojalnost vođi postao je preduvjet za članstvo u stranci. Umjesto 'zaklinjanja' u ideju i stranku, zaklinje se vođi i frakciji.

Učvršćivana je partitokratska oligarhija, a ne agenda

Da, već 23 godina takvo je stanje u stranci. Od prvog, tihog, uglađenog, programskog i organizacijskog prijepora između Ivice Račana, Zdravka Tomca i Mate Arlovića... s jedne strane te Ivana Šibera, Stjepana Ivaniševića, Ive Družića ... s druge. Od početka 1994., potonji i njihovi simpatizeri polako su počeli napuštati stranku ili su bili anatemizirani.

Nakon toga, zbog (ne)kroatiziranja partije, besprijekorno profesionalno, Račan je istovremeno započeo dva procesa: unutarstranačko marginaliziranje najpopularnijeg hrvatskog socijaldemokrate, Zdravka Tomca i čvršće grupiranje mladih aparatčika bez osobnosti: Davorka Vidovića, Gordane Sobol, Tonina Picule, Milanke Opačić, Igora Dragovana i drugih, kojima je Račan bio 'baza' i uporište za njihov osobni unutarstranački status.

Svjesni činjenice kako su bez Račana i njegova karizmatičnog kišobrana političko ništa, neslužbeni 'politbiro' je predsjednika statuirao kao stranačkog patrijarha. Doslovno. Statutom partije, Račanu su osigurali legitiman autokratski status i na taj način učvrstili su svoje pozicije - dobro plaćenih, karijernih, partijskih dvorjana. Rasova.

SDP-ov predsjednik je legitiman autokrat

Mada formiranje partitokratske oligarhije, s 'učiteljem i vođom' na čelu, nije bio Račanov izum - zahvaljujući političkim liliputancima oko njega - jedio je on u demokratskom svijetu usudio se svoj položaj i formalizirati. Do prosinca 2000. godine, temeljem statutarne odredbe, predsjednik stranke utvrđivao je, a ne tek predlagao, političke stavove stranke. U slučaju kad Glavni odbor ne bi složio se s političkim stavom kojeg je utvrdio predsjednik, predviđeno je bilo sazivanje Konvencije stranke na kojoj je trebalo utvrditi čiji stav će partija slijediti - onaj kojeg je predložio Glavni odbor ili onaj kojeg je utvrdio predsjednik. Budući da je Glavni odbor uvijek imao Račanovo mišljenje, nikad nije bilo potrebno sazivati Konvenciju stranke.

Zahvaljujući takvoj statutarnoj odredbi i političkoj praksi od 1990. do preuzimanja vlasti u državi 2000., Račan nikoga nije morao konzultirati prije nego bi utvrdio politički stav - o bilo komu ili bilo čemu. I, da nije bilo Dražena Budiše koji je, u biračkom tijelu, Račanu supstituirao Zdravka Tomca, sporazum između Račana i Drnovšeka oko Piranskog zaljeva ne bi bio tek parafiran, nego i ratificiran.

Parlamentarni sustav u državi, a predsjednički u stranci

Jedini otpor takvoj praksi pružao je potpisnik ovog priloga, tada, kao član Glavnog odbora i 'frakcionaški' sudionik na prosinačkoj Konvenciji stranke 2000. godine. Između ostalog, amandmanima sam predlagao neka se stranka demokratizira na način da iz rigidnog predsjedničkog sustava iskorači u parlamentarni, što smo zagovarali u državi jer, u protivnom, bili bismo licemjeri. Naime, izmjenom hrvatskog Ustava, polupredsjednički sustav u državi željeli smo dekomponirati, a Statutom u stranci, rigidni predsjednički sustav željeli smo cementirati. Bila je to nevjerojatno drska politika dvostrukih aršina.

Mada sam na prethodnoj konvenciji stranke, u izborima za jednog od 50 članova Glavnog odbora,  dobio najviše glasova (od muškaraca, jer su žene bile pozitivno diskriminirane) - bio sam potpuno svjestan kako ću 2000. izgorjeti zbog inzistiranja na reviziji privatizacije, unutarstranačkoj demokratizaciji i predsjedničkoj detronizaciji. I, dakako, bio sam zgažen kao crv preko kojeg je prešao vlastodržački valjak u punom zamahu preuzimanja sudbine Hrvatske u ruke partitokratske oligarhije s Budišinim smokvinim listom na mjestu gdje su trebala biti SDP-ova jaja.

Nimalo ljut ili razočaran, dapače, ponosan na svoju dosljednost u borbi za očuvanje temelja hrvatske socijaldemokracije, rado sam mijenjao nečasno mjesto u stranačkom aparatu za časno mjesto u stranačkoj povijesti.

Sjedište stranke pretvorili u dvor

Sedamnaest godina kasnije, lordovi 'tog i takvog' Račanovog, a potom Milanovićevog, dvora, bili su razočarani izborom mladog Davora Bernardića za predsjednika stranke jer su bojali se kako više neće biti prvi dvorjani. Zbog toga, samo pola godine nakon Bernardićeva dolaska na čelo stranke, pokrenuli su dotad u partiji nezamislivu, a u javnosti neviđenu medijsku harangu protiv vlastitog predsjednika. Ne samo mladog i obrazovanog čovjeka, nego i bez repa političara koji, još uvijek, ima pravo "utvrđivati političke stavove stranke", kako glasi odredba članka 44. njezina (i) aktualnog Statuta.

Takvo pravo nitko drugi u stranci nema, osim njega. Predsjednika. Mada sam 2000. godine, pred 1200 SDP-ovaca, upozoravao kako 'utvrđivati političke stavove", u Njemačkoj, smije Glavni odbor SPD-a, a u Engleskoj Konvencija Laburističke partije. Dapače, tvrdio sam kako nije poznat niti jedan komunistički, a kamoli socijaldemokratski, lider koji je to unutarstranačko pravo imao, de iure.

Borbu za osobnu moć u stranci pretvoriti u borbu stranke za moć u zajednici

Od transformiranja partije 1990. do danas, u SDP-u nije viđena vulgarnija personalna borba za moć u stranci i, istodobno, u zajednici. Posljedica je to Račanove politike iz 2000. kako je "stranka tamo gdje smo mi" - njezino vodstvo. Na trgu Iblerovom ili Svetoga Marka, odnosno u sjedištima lokalnih samouprava.

Temeljem bogatog osobnog unutarstranačkog iskustva, stjecanog od 1970. u njemačkom SPD-u, preko SKH i SDP do kratkotrajnog HSD (kojeg sam ugasio zbog Tomčevih 'desnih skretanja') te zbog toga što sam bio mala kockica u velikom mozaiku hrvatske socijaldemokracije, držim korisnim istaći:

Prvo. Sve unutarstranačke razmirice mudro je i, za samo članstvo, korisno rješavati putem stranačkih tijela - otvoreno, a ne u stranačkim kuloarima i medijima - zakulisno.

Drugo. Sve one koji, zbog nezadovoljstva osobnim statusom, mobiliziraju njima dostupne kapacitete kako bi slabili legitimnu stranačku politiku i nužan minimum kadrovske kohezije - sukladno stranačkim aktima i dostignutoj razini demokracije - moguće je situirati na mjesto adekvatno njihovim stavovima i aktivnostima.

Treće. Niti najveće kritičare programskih i/ili personalnih odrednica u stranci nije pametno isključivati iz stranke - ako nisu počinili materijalnu štetu kažnjivu po propisima pravne države.

Četvrto. Nezadovoljni, po Bernardiću 'utvrđene' politike i njegovim načinom vođenja stranke, neka nastave s kritikom ali, pritom, neka to čine zbog status stranke u zajednici, a ne zbog njihova status u stranci. Naime, pravi socijaldemokrati gubitkom funkcije ne gube i obraz.

Kao što je Hrvatske bilo poslije Mare Pavelić, tako će i SDP-a bit poslije 'Milanke Opačić'. Tek, za očekivati je da u njihovu povijest Milanka neće ući kao Mara. Ogorčena jer predsjednik nije njezin...