11253
Prikaza
16
Komentara
Međunarodna zajednica je donijela jednu nepravednu odluku, kojom je zabranila kupovati oružje državama s prostora bivše Jugoslavije
Okolnosti koje su dovele do rata
Ovo je samo jedna od priča iz Domovinskog rata, ali stvarna, dogodila se 15.rujna, 1991. godine, priča koja ima svoj uvod, ali i kraj. Mnogima, koji su živjeli u to vrijeme, ali i mnogima koji su se rodili poslije kraja ove priče, potrebno je reći što se događalo u njihovom gradu Slavonskom Brodu, tih dana, 1991. godine. Hrvatska je bila već "debelo” u ratu. Postrojba 108. brigade je bila jedan od stupova obrane na novogradiškom ratištu.
Oni, rođeni kasnije, poslije rata, jer ovo pišem, prije svega radi njih, jer ih u školi o tome nisu učili, trebaju znati kako je taj rat počeo.
Tadašnju državu Jugoslaviju činilo je šest republika: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Srbija, te dvije pokrajine, Vojvodina i Kosovo. Sve te republike i pokrajine imale su, prema tada važećem Ustavu, mogućnost izlaska iz federacije, ako bi prilike, bilo ekonomske, bilo političke, ili vojne, bile u suprotnosti s interesima tih republika i pokrajina.
Srbija, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, poželjela je ostvarivati svoje davne težnje i želje, pokušavala je stvoriti veliku Srbiju, koja bi po njihovim zamislima imala zapadne granice linijom: Virovitica-Karlovac-Karlobag. Dakako, ta linija je Hrvatskoj nagoviještala kako bi mogla ostati bez velikog dijela svojeg teritorija. Čak su i međunarodni čimbenici, čitaj velike sile naklonjene Srbiji, na posredan način, odobravale tu srpsku težnju. U Srbiji se počeo „događati narod". Zapravo, velike su se mase Srba tih dana okupljale na mitinzima potpore Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici stvaranja Velike Srbije, a sve pod krinkom spašavanja jugoslavenske federacije. Na najvećem mitingu, na Kosovu, na Gazimestanu, 28. lipnja, 1989. godine, u svom govoru Milošević je, između ostalog, poručio, da nisu isključene ni oružane bitke.
Hrvatska se, radi najavljene ratne ugroze, morala naoružavati tajno, jer je naoružanje tadašnje Teritorijalne obrane preuzela pod svoj "nadzor”, kasnije će se vidjeti, zloglasna JNA. Također, međunarodna zajednica je donijela jednu nepravednu odluku, kojom je zabranila kupovati oružje državama s prostora bivše Jugoslavije, na otvorenom međunarodnom tržištu naoružanja.
JNA, koja je bila u otvorenoj službi velikosrpske politike, naoružavala je srpske civile našim naoružanjem, pripremila ih na oružani sukob, koji su oni isplanirali u Beogradu, a započeli u Kninu i na Plitvicama. Količina oružja i municije koju su imali Hrvati, bila je nedostatna za obranu. Tražio se izlaz iz nezavidnog položaja. Kako su skladišta teritorijalne obrane bila jedina prilika za naoružavanje, donijeta je odluka da se najozbiljnije počne planirati, kako u što kraćem vremenu, sa što manje žrtava, nabaviti što više naoružanja.
U Slavonskom Brodu i okolini, postojala su četiri vojna objekta, koje smo htjeli staviti pod naš nadzor.
Hrabrost i odlučnost u ratu, bez naoružanja, ne vrijede puno
Našim postrojbama, koje su bile na novogradiškom ratištu, naoružanja, municije i vojne opreme, svakim danom, sve je više nedostajalo, a spremali su se još žešći sukobi. Od JNA se tražilo da nam dozvole kontrolu nad našim naoružanjem, jer je to naoružanje, za potrebe teritorijalne obrane, dijelom, kupila i Hrvatska, svojim novcem. Odgovor je bio negativan. Tada se prišlo blokadi vojarni i skladišta s ciljem iznuriti posade, kako bi bili prisiljeni predati se. Isključeni su im telefoni, struja, voda, pa i hrana, koju su dovozili iz vojarni. Vojnici u tim objektima praktično su postali taoci jedne neprincipijelne politike JNA. To je potrajalo nekoliko dana, no, rezultata nije bilo. Hrvatima je, kako se ono kaže, "dogorjelo do nokata”. Došao je dan D, 15. rujna, 1991. god. Na području Hrvatske trebalo je milom, ili silom, preuzeti kontrolu nad tim skladištima. Najprije se pokušalo mirnim putem, pregovorima, no, negdje su zapovjednici skladišta i vojnici JNA odbili pregovore (u Bjelovaru), pružili su otpor, a to je rezultiralo, nažalost, nekolicinom mrtvih i ranjenih.
U Slavonskom Brodu i okolini, postojala su četiri vojna objekta, koje smo htjeli staviti pod naš nadzor. Vojarna u gradu, na lokaciji sadašnje tvrđave, kraj mosta na rijeci Savi. Ovaj podatak o lokaciji vojarne dajem za one, koji su rođeni puno kasnije i ne znaju gdje je bila vojarna JNA.
Drugi objekt je bio u selu Bukovlju, oko 150 metara južno od crkve. Tu je bilo skladišteno pješadijsko naoružanje i odgovarajuća municija.
U trećem objektu, u Gromačniku, skladištena je municije za teže naoružanje. Precizna lokacija, iza crkve, sjeverno, oko 250 metara.
Četvrti je objekt bio radio-relejni centar na Degmanu kota 460, na jednom od vrhova Dilj gore. Služio je kao važan centar veze: između Beograda–Zagreba–Sarajeva, a služio je i kao radio-far, za navođenje borbenih letjelica, te za prisluškivanje radijskih veza u susjednim državama.
Točno u 15:00 sati, bili smo na svojim mjestima. 1. bojna 108 brigade, opkolila je skladište sa svih strana.
Bukovlje je bilo prioritetno
Prioritet nam je bio osvojiti skladište u Bukovlju, jer se tamo nalazila velika količina "sitne” municije, za AK–47 (kalašnjikov). Također, znali smo da napadom na skladište u Bukovlju možemo očekivati i osvetničku akciju iz slavonskobrodske vojarne. Vojarnu smo, stoga, stavili pod nadzor našim snagama. Bila je opkoljena sa svih strana. Skladište u Gromačniku su opkolili naši brođani, profesionalni vojnici pripadnici 3. gardijske brigade.
Stanislav Sorić, |
Točno u 15:00 sati, bili smo na svojim mjestima. 1. bojna 108 brigade, opkolila je skladište sa svih strana. Ivan Krešić, koji je dogovorio pregovore prije podne, toga dana, već je s prijateljem Ivom bio pred zaključanom kapijom na ulazu u skladište. Zapovjednik skladišta, potporučnik Predrag, tražio je neku osobu koja je odgovorna i ovlaštena za pregovore. Kako sam bio načelnik brigade, s najvišim činom na tom „skupu", pripala mi je dužnost otići na dogovorene pregovore.
Dan je bio vedar, topao za to doba godine. Krenuo sam u neizvjesnost, u „pustolovinu" kojoj nitko nije mogao predvidjeti kraj. Od nas trojice, samo sam ja došao na pregovore naoružan, s pištoljem TT, 7,62 mm. Oko skladišta je bila dvostruka žičana ograda, a između ograda su bile postavljene protivpješadijske mine. Na samom ulazu u krug skladišta, bile su postavljene četiri protutenkovske mine, a malo udesno od ulaza, postavljen je bestrzajni top, koji je, kasnije smo to vidjeli, gađao u toranj crkve u Bukovlju. Vjerovatno su se bojali naših snajperista koji bi, eventualno, mogli zauzeti svoje mjesto na tornju. Oko zapovjednika skladišta bilo je dvanaestak vojnika, bili su naoružan do zuba. Imali su na sebi opasana, čak, po dva pištolja, automatski pištolj „škorpion", u rukama su imali kalašnjikove, ili poluautomatske puške, a poneki je imao na leđima „zolju", protivoklopno oruđe. Sve su puške bile uperene prema nama, koji smo bili na suprotnoj strani ograde, pred kapijom. Vojnici su bili golobradi dvadesetgodišnjaci. Nisam znao koliko vojnika ima u cijelom skladištu, no, zasigurno su bili raspoređeni uokolo. Onda sam pomislio, ako nešto krene po zlu, nas trojica ćemo biti između dvije vatre. Izlaza za nas ne bi bilo. No, nama i nije bila namjera napadati, jer, vjerovatno bi bilo žrtava s obje strane. Cilj nam je bio osvojiti skladište bez nasilja i krvi. Također, željeli smo to naoružanje i opremu, a ne uništiti ga u nekoj nekontroliranoj eksploziji.
Njihova propaganda ih je zastrašila govoreći da smo mi ustaše i da koljemo i ubijamo, onako iz zabave.
„Zdravo dečki, eto, došlo je vrijeme za umiranje"
Došavši pred kapiju, prve su mi riječi bile: „Zdravo dečki, eto, došlo je vrijeme za umiranje". Gledali su me raširenih očiju i nisu vjerovali da su to njihove uši čule. Bili su premladi za oružanu borbu i preranu smrt. Rekao sam im da smo došli na pregovore radi naoružanja, te da smo im došli predložiti časnu predaju. Time bismo sačuvali naše, ali i njihove živote. Za sada, rekao sam, mi ne možemo unutra, ali i vi ne možete van, jer ste u okruženju. Sada je bilo pitanje, tko će prije popustiti. Mi smo znali da nećemo popustiti, zasigurno, po cijenu života. Od šefa skladišta smo tražili da predaju upriliči odmah, dok je još dan, jer po noći sve izgleda drukčije i opasnije. Njegov odgovor je bio kratak i negativan: „Ne predajemo skladište, to je sve." Odmah je otišao u jednu od zgrada skladišta, vjerovatno izvjestiti nadređene o drskosti i zahtjevima tamo nekih „ZENGA", ustaša. Nismo znali pomoću čega je kontaktirao s nadređenima. Pomoć iz vojarne nije mogao dobit, jer je i vojarna bila opkoljena.
Za vrijeme njegove odsutnosti vojnicima sam govorio o uzaludnom umiranju za to skladište, kako je još čitav život pred njima, da su tek „zinuli" na svijet i da trebaju dobro odvagnuti što im je činiti. Govorio sam im da su žrtvovani i da im nema pomoći ni od koga, a ako pomoć i stigne, doći će prekasno, jer i njih i nas tu više neće biti. Rekao sam im da njihovi nadređeni, poslije obilnog ručka sada sjede zavaljeni u fotelje, piju pivo, puše debele cigare i mirno čačkaju zube.
Zatim je sve utihnulo... Svatko je razmišljao o svojoj situaciji. Njihova propaganda ih je zastrašila govoreći da smo mi ustaše i da koljemo i ubijamo, onako iz zabave. Da bi ih uvjerio u suprotno, predložio sam da njih nekoliko izađu van, na našu stranu ograde, odu u selo i uvjere se u istinitost naše ponude. Krešić i ja, ponudili smo, ostajemo kao taoci, do povratka izabrane dvojke. Dok su se penjali preko ograde, jer ključa od vrata nisu imali, zasigurno je bio u džepu zapovjednika, rekao sam im da telefonom nazovu roditelje i da ih pitaju, da li je vrijedno poginuti za to naoružanje i skladište. Unaprijed sam znao odgovor roditelja, jer i moji roditelji bi, zasigurno rekli, da sam bio na mjestu ti vojnika, da se predamo bez pucnjave.
Vojnici, koji pođoše u „izviđanje", u selu su bili ponuđeni ručkom, pivom i telefonom. Nakon izvjesnog vremena, počeli su se vraćati nazad u skladište, ali je jedan od njih zastao i izrazio želju ostati među nama. Nije se više želio vratiti u skladište. Zapovjedio sam mu da dođe nazad do ograde i da to ponovi pred ostalim vojnicima. Na tome sam inzistirao iz psiholoških razloga, jer time smo im lomili volju za otporom. Vidjeli su da nismo onakvi kakvima su nas prikazali njihovi nadređeni. U očima vojnika, koji su još bili unutra, vidjelo se sve, a prije svega želja što prije izaći van i pobjeći od sigurne smrti.
Nama je, ipak, krajnji cilj bio dokopati se naoružanja, bez prolijevanja krvi.
Pregovori sa zapovjednikom JNA
I samom zapovjedniku Predragu je bilo nelagodno. Pred očima mu je nestajala njegova JNA i njegova egzistencija, nastupalo je vrijeme beznađa. Izašlo je još nekoliko grupa vojnika, ali se neki nisu više htjeli vratiti u skladište. Tada sam, da bih pojačao psihološki pritisak na zapovjednika, predložio da i on postane „ZENGA", jedan od nas. To je glatko odbio. Druga mu je ponuda bila: predaja, dobit će putovnicu i mogućnost odlaska, kamo god želi. I to je odbio, bez razmišljanja. Treća mu je ponuda bila, opet, predaja, ali i dobivanje doživotne mirovine od grada Broda. Bila je to ponuda za koju nisam imao odobrenje tadašnjeg kriznog štaba, jer nisam imao kontakta s njima. No, znao sam koliku bi cijenu platili kada bi oružanim napadom pokušali ostvariti cilj. Moglo bi biti nekoliko poginulih, desetak ranjenih, a municija i naoružanje bi moglo „otići" u zrak. Opet je mahao glavom i davao negativan odgovor. Posljednja ponuda mu je bila „fingirati" borbu, baciti nekoliko bombi, ispucati desetak rafala, nakon čega bi uslijedila njihova časna predaja, jer, eto, mi smo bili brojniji, jači, iskusniji. Bila bi to predstava za javnost. Zapovjednik Predrag ipak nije htio pokazati kukavičluk pred svojim vojnicima, ali sama ponuda takvog oblika mu je bila nekako najpovoljnija. Relativno časno bi se riješio jednog velikog životnog problema, jer, u pitanju je bilo, živjeti ili umrijeti. Tijekom naših ponuda kako prebroditi nastalu krizu, gledao sam im u oči, ali i u dušu, vidio sam im u očima, i na licu, smekšavanje. Otvorena je ulazna kapija, maknuli smo mine s puta, no, nismo još inzistirali ući unutra. Kod kapije skladišta, još je bio omjer 8:2, u njihovu korist.
Tada se, iznenada, pregovorima priključio i zapovjednik brigade Josip Zvirotić. Predstavio se i rekao im da je i on prebjeg iz JNA i da se priključio „ZENGAMA". Predložio im je da i oni napuste to skladište i da spašavaju gole živote. Rekao im je da kod eventualnog napada možemo koristiti i tenkove M-84, koji se nalaze na poligonu u Kindrovu. Nisu nam povjerovali, te smo im stoga predložili odlazak na poligon, kako bi provjerili naše tvrdnje. Tada je vodnik, zamjenik zapovjednika Predraga, zajedno sa Zvirotićem, pošao u „inspekciju" tenkovskog poligona. Krešić i ja ponovo ostadosmo taocima. Čekajući na njihov povratak s poligona, prilike na kapiji su se poboljšavale u našu korist.
Ušli smo s druge strane ograde i sjeli kako bi odmorili umorne noge od pregovora, koji su već trajali oko 3 sata i 30 minuta. Vojnici iz skladišta su se sami razoružavali, želeći ubrzati predaju. Sa sebe su skidali naoružanje kojim su bili naoružani. Rekao sam im da to naoružanje ostave na sebi, da im ostaje za uspomenu, radi čina koji su učinili hrvatskim građanima. Zatim su počeli vaditi metke iz pištolja i pušaka, kako bi potvrdili svoju predaju. I to sam im zabranio. Želio sam ih uvjeriti u naše iskrene namjere. Vjerojatno se pitate zašto? Pa, još uvijek, prilike nisu bile sto postotne, što se tiče predaje, jer zapovjednik skladišta nije dao svoju konačnu riječ. Mogao je pokrenuti neku samoubilačku akciju i sve je moglo poći u neželjenom smjeru. Mekšanje njihove volje je još uvijek bilo u tijeku. Ja sam, pak, sa sigurnošću znao da će naoružanje, koje su vojnici imali na sebi, završiti na opasačima i leđima naših vojnika, jer ga neki nisu uopće imali. Nama je, ipak, krajnji cilj bio dokopati se naoružanja, bez prolijevanja krvi.
Mladim naraštajima, koji se tada još nisu rodili, ostavljamo poruku - nemojte zaboraviti hrvatske ratnike toga vremena.
Na sreću, nije bilo prolijevanja krvi
Nakon pola sata s poligona dolaze Zvirotić i vodnik. Mladi vodnik vrti glavom i govori kako ih, što se tiče tenkova, nismo lagali. No, bila je tada prisutna jedna „kvaka". Ti tenkovi nisu imali granate, bili su neupotrebljivi. Dakako, oni to nisu znali. Strah od tenkova je, izgleda, bio jezičak na vagi u pregovorima. Osjetio sam da je šef skladišta poželio neku našu žešću akciju, a ona je uslijedila od strane zapovjednika bojne Antuna Katalinića koji je skinuo svoj kalašnjikov s ramena uperio ga u Predraga i rekao mu, otprilike: „Sada je vrijeme za predaju, idemo u skladište". Krenuli smo u skladište, kako bi pregledali opće stanje, te utvrditi nije li ono minirano. Strahovi o miniranom skladištu su bili opravdani, jer je trebalo samo pokrenuti ručicu minerskog stroja za paljenje i skladište bi odletjelo u zrak. Pozvali smo zapovjednika Predraga da nam se priključi u razminiranju i da sjedi kraj nas dok izvlačimo upaljače iz eksploziva, pa, ako mi odletimo u zrak letio bi i on.
Ubrzo se spustila noć, čuo se lavež vojnih pasa u skladištu, a zatim smo čuli i pucnjavu u gradu, koja je počela u vojarni i oko nje. Veliki dio posla je napravljen, a naoružanje i vojnu opremu smo velikom brzinom počeli izvlačiti iz skladišta, bojeći se aviona i odmazde JNA.
Te noći se formirala i jedna odabrana postrojba, pod zapovjedništvom Željka Žgele, koja je trebala pohoditi na Degman, radio-relejni centar, te ga staviti pod našu kontrolu. No, gore, na kotu 460, ta je mrkla noć donijela debelu maglu i nije bilo uvjeta tu akciju privesti uspješno do kraja.
Na redu je bilo skladište u Gromačniku. To skladište su držali u okruženju naši brođani, pripadnici 3. gardijske brigade, pod zapovijedanjem Krešimira Šipoša. Oni su nama, pripadnicima 108. brigade, bili uzor, bili su profesionalni vojnici, i od njih smo puno učili. Zapovjednici i vojnici u tom skladištu nisu se htjeli predati 15. rujna, nakon pada skladišta u Bukovlju, rekli su da će to učiniti slijedeće jutro, 16. rujna. No, kako je jutro svanulo, a oni oklijevali s predajom, dovučen je jedan tenk M-84, s poligona u Kindrovu, koji je jednim projektilom, ispaljenim u krov jedne zgrade skladišta, razbio sve njihove nade i očekivanja u bolja vremena. Potrebno je napomenuti da je tenk, na svom putu od Kindrova do Gromačnika, uplašio mnoge seljane tih sela, kroz koja su prolazili, jer su mislili da su to tenkovi JNA. Kako je bilo mračno, nisu mogli vidjeti da je na tenku nacrtana „šahovnica", s crveno–bijelim poljima. Nakon predaje tog skladišta, profesionalni vojnici su otišli na zasluženi odmor, a pripadnicima 108. brigade je dodijeljen zadatak izvući tu municiju iz skladišta, na lokacije koje su samo njima bile poznate. I u ovom skladištu smo očekivali napad aviona JNA, no, tijekom dana samo je jedan avion nadletio skladište, ali nije borbeno djelovao. Akcija u skladištu je završena toga popodneva, a do nas je stigao glas da je i vojarna u našim rukama. Dakle, kako je i planirano, u kratko vrijeme smo se dokopali velike količine vojne opreme i municije, uz samo nekoliko lakše ranjenih vojnika, poglavito u okršajima oko vojarne.
Kako sam napomenuo u uvodu, ova priča ima početak, ali i kraj. Ovo je sada kraj te istinite priče, a mladim naraštajima koji se tada još nisu rodili, ostavljamo poruku, nemojte zaboraviti hrvatske ratnike toga vremena.
Bukovlje.flv film http://www.sendspace.com/file/887sa9
Bukovlje.srt titl http://www.sendspace.com/file/31wfrk
(Stanislav Sorić, 15.09.2012.)
Koristim ovu priliku kako bih se ispričao jednom od pregovarača za naoružanje teritorijalne obrane u skladištu u Bukovlju, Josipu Petroviću... Tamo sam ga prvi puta susreo, i poslije, nikada više. Iz nekih tadašnjih izvora sam doznao da se zove Ivan,... Prikaži sve no, to je bilo pogrešno. Upravo sam danas doznao od jednog čovjeka iz Bukovlja da je to gore spomenuti Josip Petrović (čovjek u plavoj košulji, koji se može vidjeti u priloženom filmu))...Kažu mi da se kasnije pridružio specijalnoj policiji...Isprika Josipu, još jednom.
Svaka cast pukovnice Soric, neke detalje nisam znao ni ja, jer sam u to vrijeme bio na vojarni cija predaja nije lako prosla...., a i to bi bio jedan vrlo interesantan i poucan clanak, kao i o akciji skidanja naoruzanja... Prikaži sve s vlaka ! Mogu samo posvjedociti da je iz tih svih akcija velika vecina naoruzanja otisla za Vukovar i Gradisku.