Prof.dr.sc. Mirjana Kasapović(Foto: Goran Stanzl / PIXSELL)
Dugogodišnja profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Mirjana Kasapović, u svojoj se novoj knjizi osvrnula na revizionističku struju među hrvatskim modernim povjesničarima.
U suvremenoj hrvatskoj historiografiji djeluje
revizionistička struja koja pokušava rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku,
čiji su pristupi „beznadno parohijalni", jer njihove interpretacije ni
metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim istraživanjima u
svijetu, piše politologinja
Mirjana Kasapović u novom broju znanstvenog
časopisa Politička misao.
Njihov revizionistički narativ čine tri glavne
postavke od kojih je prva da je NDH bila normalna onodobna protupobunjenička
država koja nije koristila državni teror kako bi uništila vjerske i etničke
zajednice određene kao prirodne ili organske neprijatelje te tvorevine, nego je
primjenjivala ograničena legitimna sredstva borbe da bi se zaštitila od
političkih pobunjenika.
Druga revizionistička postavka kaže da u NDH
nisu izvršeni masovni zločini, a kamoli genocid, ni nad Srbima, ni nad
Židovima, ni nad Romima, nego da su, štoviše, glavne žrtve bili Hrvati.
Konačno, revizionisti smatraju da je logor
Jasenovac bio samo radni i sabirni logor u koji je NDH privodila političke
protivnike kako bi se zaštitila od njihova razornog djelovanja, a ne
koncentracijski logor u kojim ih je masovno ubijala. Oni tvrde da je pravi
smrtonosni logor u Jasenovcu osnovala jugoslavenska komunistička vlast poslije
svršetka Drugoga svjetskog rata, kaže su u tekstu Mirjane Kasapović „Genocid u
NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina".
Osnovna revizionistička
djela
U revizionističku literaturu o genocidu u NDH
Kasapović kao reprezentativne djela navodi „Jasenovački logori – istraživanja"
(2015) Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković;
„Ogoljela laž logora Jasenovac" (2008) Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata;
„Titov Jasenovac" (2014) Mladena Ivezića i „Kako je nastao mit o 20.101
ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru " (2016) Tomislava Vukovića.
Oni se nastavljaju na stariju revizionističku
struju Ljubice Štefan, Josipa Pečarića, Josipa Jurčevića, Jure Krište i Petra
Vučića, dodaje Mirjana Kasapović i napominje da spomenuta literatura nije
jednaka ni prema vrsti argumentacije ni prema opsegu i stupnju historijskog
revizionizma, ali im je zajednički cilj reinterpretacija povijesti kojom bi se
NDH potpuno ili djelomice rehabilitirala.
Ambiciju da se utječe na promjenu dominantnoga
znanstvenoga i službenoga političkog narativa o NDH u Republici Hrvatskoj
najotvorenije je izrazila Blanka Matković, predsjednica Hrvatske družbe
povjesničara "Dr. Rudolf Horvat”, najavljujući "znanstvenu revoluciju Oluja 2”,
koja će te narative razbiti, dodaje hrvatska politologinja.
Ona ističe da autori revizionističkih djela
većinom nisu društveni marginalci, nego su bili uposlenici ili suradnici nekih
od središnjih obrazovnih, znanstvenih i društvenih institucija posredstvom
kojih su mogli ostvarivati nezanemariv utjecaj na politiku i društvo. Među
njima ima bivših ministara, saborskih zastupnika, sudaca visokih sudova,
veleposlanika i ostalih diplomata, uposlenika ministarstava i drugih državnih
institucija, visokih crkvenih dostojanstvenika, književnika, novinara i drugih
poznatih ličnosti javnog života.
I dok se za etablirane društvene institucije ne
može tvrditi da su potpuno ili većinom revizionistički usmjerene, građanske
organizacije i udruge poput Društva za istraživanje trostrukog logora
Jasenovac, Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Hrvatske družbe povjesničara
"Dr. Rudolf Horvat”, Hrvatske zajednice domovine i dijaspore, Hrvatskoga
kulturnog vijeća, Hrvatske kulturne zaklade i drugih, potpuno su ili većinom
revizionističke i pripadaju krajnjemu desnom segmentu civilnog društva i
politike, kaže Kasapović.
Genocid, totalni rat i NDH
Podsjeća na određenja genocida prema
kojima je to najkriminalniji način uklanjanja rasnih, etničkih, nacionalnih,
vjerskih i ostalih razlika i podjela u društvu. Usmjeren je na fizičko
uništenje neke rasne, nacionalne, etničke ili vjerske skupine, njezino biološko
iskorjenjivanje pokoljima, masovnim ubojstvima, deportacijama i drugim
sredstvima fizičkoga i psihičkog nasilja, kao i stvaranjem uvjeta života u
kojima se ona ne može ni biološki ni socijalno reproducirati.
Genocidu najviše pogoduju rat i duboke političke
i društvene krize u kojima se ukidaju normalna pravila odnosa među ljudima,
ističe Kasapović i dodaje da je istraživanje genocida u političkoj znanosti
dugo bilo zapostavljeno, da bi se intenziviralo pod utjecajem masovnih zločina
u Ruandi i BiH.
"Prva moderna genocidna kampanja, turski pokolj
Armenaca, dogodila se u sklopu Prvoga svjetskog rata.” Genocid je "dio
krajolika totalnog rata, koji stvara vojne, političke, kulturne i psihološke
okvire u kojima je genocid moguć, ističe Kasapović.
Stoga prihvaćanje nasilja u NDH nije bilo samo
nužda proizašla iz stvarnog stanja u ratom i pobunom zahvaćenoj zemlji, nego
strateški izbor ustaškog vodstva koji je oblikovan prije uspostave ustaške
države. Masovni zločini bili su predprogramirani u ustaškom pokretu, a nisu
"izmišljeni” tek nakon što se ustaška država suočila s otporom i pobunom,
upozorava ona.
Genocid u NDH dogodio se u sklopu Drugoga
svjetskog rata u zatvorenome, izoliranom i nasiljem opterećenom društvu koje je
u prethodnih dvadesetak godina preživjelo Prvi svjetski rat i nasilan raspad
Austrougarske Monarhije, atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini
1928., uspostavu diktature 1929., ubojstvo kralja Aleksandra 1934., državni
udar 27. ožujka 1941. te nasilan raspad Kraljevine Jugoslavije 1941.,
pojašnjava Kasapović.
„Teorijski i metodološki
neuki" radovi
Analizirajući revizionističku, ali i širu
"domoljubnu” struju u hrvatskoj historiografiji, Mirjana Kasapović nalazi da je
„njezina velika boljka" „beznadna parohijalnost", pa interpretacije njezinih
autora ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim
istraživanjima u svijetu. „Odakle su onda ti autori mogli nešto doznati o
teorijama genocida i o metodološkim pristupima njegovu istraživanju?" pita se
politologinja Kasapović i navodi podatke prema kojima je važna literatura
zaobiđena u njihovim radovima.
U Jurčevićevu popisu literature nema nijednoga
jedinog djela o genocidu na nekom stranom jeziku. Bibliografija Vučićeve knjige
nema nijedne bibliografske jedinice na stranim jezicima osim srpskoga. U
skupnom popisu literature zbornika „Jasenovački logori" navedene su 182
bibliografske jedinice, među njima samo tri na stranim jezicima, pri čemu je
jednu napisao hrvatski autor, a drugu autor hrvatskog podrijetla, objašnjava.
Da revizionistička struja u hrvatskoj
historiografiji nije toliko parohijalna i da poznaje znanstvenu produkciju u
svijetu, morala bi se odrediti prema činjenici da se u najvažnijima znanstvenim
djelima o genocidu općenito, zločini nad Srbima, Židovima i Romima u NDH
jednoznačno svrstavaju u genocid.
U nekim od najistaknutijih međunarodnih studija
o genocidu, za NDH kažu da je spadala u kategoriju od petnaest najsmrtonosnijih
režima u 20. stoljeću, da je, "unatoč komparativno malobrojnome židovskom
stanovništvu Hrvatska jedinstvena u povijesti holokausta”, zatim da je zajedno
s Litvom i Ukrajinom posebno aktivna izvršiteljica holokausta u Istočnoj
Europi, te da je pokolj Židova u NDH 1941. bio "genocid prije holokausta”,
piše Kasapović.
Negiranje genocida svratilo
pozornost na Hrvatsku
Osvrćući se na shvaćanje pojma političkog mita u
navedenoj revizionističkoj literaturi, Mirjana Kasapović kaže da autori
pod njim „podrazumijevaju običnu izmišljotinu i prijesnu laž", a ne „kompleksan
ideološki konstrukt koji svrhovito funkcionira unutar određenih društvenih
skupina ili zajednica".
Što se tiče jasenovačkog mita, isprva se moglo
pomisliti da se on odnosi na silno preuveličan broj žrtava ustaškog režima u
tom logoru, što su ga s jasnima političkim intencijama desetljećima proizvodili
historiografi i pseudohistoriografi komunističke Jugoslavije. Međutim,
Kasapović ističe da su te radove već osporili znanstvenici Bogoljub Kočović,
Vladimir Žerjavić, Ljubo Boban i Anto Knežević za vrijeme Jugoslavije, ali da
se revizionisti ne zadovoljavaju ni njihovim računicama te smatraju da i one
preuveličavaju broj žrtava.
Umanjivanje značaja logora, međutim, ne
umanjuje holokaust, jer novija istraživanja pokazuju da je veliki broj
ljudi izgubio živote u egzekucijama izvan logora, a holokaust čine još masovne
egzekucije, etnička čišćenja, deportacije, prisilni transferi stanovništva,
progoni, demonstracijsko nasilje, itd.
Mit o
samorehabilitaciji
Mirjana Kasapović zaključuje da je projekt
dekonstrukcije "jasenovačkog mita” morao završiti u "mitu o
samorehabilitaciji”, kojemu je temeljni cilj poricanje zločina koji su u
prošlosti počinjeni nad drugima.
Takve mitove najčešće proizvode političke elite
kako bi ispunile određene političke funkcije i kako bi mogle graditi i
pronositi narativ o slavnoj i čistoj povijesti nacije i države te sustavno
poticati strah od ugrožavanja njihova opstanka izvana, napose od onih kojima je
naneseno zlo u prošlosti, dodaje.
Međutim, napori da se umanje i negiraju zločini
u NDH proizveli su suprotne učinke, smatra Kasapović. Oni su skrenuli pozornost
svjetske znanstvene zajednice na genocid u NDH koji je dotad izazivao
"razmjerno ograničenu pozornost zapadne historiografije”. Ti su napori
skrenuli pozornost svjetske javnosti na revizionizam u hrvatskoj historiografiji,
ali i u suvremenoj hrvatskoj politici, zaključuje hrvatska politologinja.