3649
Prikaza
18
Komentara
Sinoć je u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, financiranom novcem Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba, prikazana Frljićeva verzija Pirandellove drame "Šest likova traži autora”, piše Narod.hr.
Frljić, baš kao što je, koristeći propagandnu mašinu, činio Hitler sa Židovima, Romima i svima na koje je želi nahuškati javnost – konkretnim osobama s čijim se stavovima, svjetonazorom ili vjeroispovijesti ne slaže u predstavi je oduzeo ljudskost, prikazujući ih kao životinje koje se na kraju – ubija.
Na Frljićevoj listi za dehumanizaciju i odstrel, financiranoj novcem poreznih obveznika, našli su se: dr. Mile Bogović Gospićko-senjski katolički biskup u miru, dr. Zlatko Hasanbegovićsaborski zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku, dr. Željki Markić predsjednica udruge U ime obitelji, Marko Perković Thompson jedna od najvećih pjevačkih zvijezda Hrvatske, Velimir Bujanec voditelj emisije Bujica na Z1 televiziji, Josip Klemm predsjednik braniteljske udruge specijalne policije i dr.
U predstavi gradskog kazališta Kerempuh izmjenjuju se scene u kojima glumačko uprizorenje biskupa Bogovića dolazi na plinskoj boci te likovima iz predstave – svi su prikazani kao svinje – daje kokain imitirajući pričest, pri čemu Zlatko Hasanbegović, u trenutku muslimanske molitve, prima kokainsku "pričest”. Mladenci koji prikazuju Velimira Bujanca i njegovu suprugu Karolinu poklanjaju Željki Markić kolijevku s kosturom mrtvog djeteta, iz sela Ahmići, a onda glumci koji uprizoruju Željku Markić, Zlatka Hasanbegovića i druge – dječjom glavom igraju nogomet. U jednoj drugoj sceni na hrvatskoj zastavi siluju ženu, dok Vilim Matula iz pozadine viče "U ime obitelji, U ime obitelji”, vrijeđajući sve one građane koji podupiru građansku inicijativu U ime obitelji. U jednoj sceni uprizorenje Zlatka Hasanbegovića podiže ploču s natpisom Trg maršala Tita, okreće ju na drugu stranu i tu se vidi natpis Trg Ante Pavelića.
Niti jedan medij, uključujući Hrvatsku izvještajnu agenciju, nije objavio niti jednu fotografiju uvredljivih i odvratnih scena u kojima su velikim maskama svinjskih glava prikazane konkretne osobe u gradskom kazalištu Kerempuh, piše Narod.
O svojoj predstavi u Novom listu
Oliver Frljić obračunao se sa svima, a najgore je prošao Hasanbegović: 'On bi Titu trebao dignuti spomenik!', piše Novi list od 12. siječnja 2018. donoseći intervju s redateljem (hrv. režiserom) Frljićem.
S obzirom na tekst najave
predstave 'Šest likova traži autora', u kojem su isprepleteni nacionalna
svijest i kopanje po kantama za smeće, zanima me na koji način ste
intervenirali u original Pirandellove drame?
- U prvom dijelu glumci
rade predstavu koja se referira na aktualne političke svinjarije u Hrvatskoj.
Uz to, htio sam govoriti o strahu kao dominantnoj emociji u hrvatskom
društvu, o hrvatskom glumištu te poražavajućoj činjenici da se to isto
glumište protiv raznih pritisaka i cenzure ponajviše borilo i bori
autocenzurom. Iznimno mi je drago da su glumci HNK potpisali protestno pismo
protiv imenovanja Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće tog teatra. S druge
strane, skoro u isto vrijeme udovice poginulih branitelja postale su
programski arbitri na nacionalnoj televiziji. Samo još fali to da Nino Raspudić
postane glavni urednik glasila srpske manjine Novosti.
Što predstavlja plakat s
vašim likom za šivaćom mašinom?
- Dizajner plakata Damir
Gamulin i ja odlučili smo za šivaću mašinu posjesti moju osvjedočeno
nacionalno-izdajničku malenkost i pustiti je da kroji pokušaje Hrvatske da
otkine komadiće teritorija Bosne i Hercegovine. Naravno, to moje ukazanje na
plakatu je i u vezi s čitanjem te Pirandellove drame danas i ovdje. Opsesivna
potraga njezinih glavnih likova za identitetom i autorom sjajna
je metafora za hrvatsko društvo koje već 26 godina traži svoj identitet.
Što je sve postalo žrtva te potrage, možemo vidjeti i iz najnovije presude
haškoj šestorci.
Netom nakon najave da
režirate Pirandella pojavili su se komentari tipa 'zna li taj Frljić da je
Pirandello bio blizak fašistima'?
- Ma kakvi, nikad čuo.
Zanimljivo je kad me domaći fašisti, skriveni u mraku interneta, pokušavaju
optužiti da radim autora koji je koketirao s fašistima. Ova interpretacija
Pirandellovih 'Šest likova traži autora' polazi upravo od tog mjesta u njegovoj
biografiji, o čemu se moglo informirati i u najavi predstave na stranicama
Kerempuha.
S moralnog stajališta, kako
se kao autor nosite s tim da je autor kojeg radite u nekom trenutku koketirao s
fašistima?
- Moji kolege iz njemačke
skupine Rimini Protokoll radili su predstavu koja se bavila jednom od sigurno
najozloglašenijih knjiga u povijesti čovječanstva. Riječ je o predstavi 'Mein
Kampf'. Kazalište mora imati snagu pokazati koliko smo kao individue i
kolektivi slabi spram ideološkog zova sirena fašizma. Pirandello nije jedini
nobelovac koji je gajio simpatije za fašističku ideologiju. Ne treba zaboraviti
ni Knuta Hamsuna. I Ezra Pound je tijekom 30-ih i 40-ih godina prošlog
stoljeća prigrlio Mussolinijev fašizam, a izražavao je i podršku već ranije
spomenutom Hitleru. U kontekstu rapidne fašizacije Europe i mile nam Hrvatske,
upravo mrlje u biografiji umjetnika ostale od koketiranja s fašizmom treba
uzeti kao interpretativne ključeve njihovih djela. Stavljajući 'Šest likova' u
ovaj kontekst, možemo shvatiti i koliko se fašizma reproducira kroz obitelj
koja je u fokusu ove drame. Uostalom, rijetki su ljudi koji su imali snage
očuvati svoju biografiju čistom.
Kome to danas uspijeva u
političkom i društvenom životu Hrvatske?
- U politici ih među živućima
ne vidim. Mogu istaknuti samo pokojnog Stipu Šuvara koji je zadržao svoju
političku i ljudsku konzistenciju i u vremenima kad ga je premlatilo hrvatsko
domoljublje u liku časnika Hrvatske vojske Tihomira Oreškovića. Među
intelektualnom elitom izdvojio bih Viktora Ivančića jer ima rijetku
dosljednost u javnom djelovanju.
U kulturi?
- Ne znam koliko ona više
pripada ovom kulturnom prostoru, no to je zasigurno Mira Furlan, koja je imala
snage i hrabrosti da ponese anatemu koju je dobila početkom rata u Hrvatskoj.
Vrlo jasno je artikulirala antiratnu poziciju i bila spremna zbog svojih
uvjerenja ostati bez profesionalne egzistencije na prostoru cijele bivše
Jugoslavije. Sjajna je glumica, ali i osoba koja se nije kompromitirala na
način na koji se kompromitiralo gotovo cjelokupno postjugoslavensko glumište.
Pogledajte Emira Hadžihafizbegovića, koji je politička stajališta mijenjao kao
čarape, pa je s jednakom lakoćom ušao u Markovićevu Stranku reformskih snaga,
kao i kasnije u SDA. Istu stvar je radio i s uniformama. Najprije je obukao onu
HVO-a, da bi je uskoro okačio na čiviluk i zamijenio onom Armije BiH. Ne treba
zaboraviti ni na koji je način Nebojša Glogovac branio lik i djelo Draže
Mihajlovića kad je igrao u seriji 'Ravna gora'. O ideološkim i ljudskim
stranputicama svojih kolega u Hrvatskoj već sam govorio u predstavi
'Hrvatsko glumište' koja je nedavno igrala u Varšavi, ali u Zagrebu, gle čuda,
još uvijek nije.
Što u vama budi strah?
- Ne želim dati previše
prostora strahu jer oni koji ga proizvode računaju na to da ću se povući i
prestati govoriti kad mi se udari na najbliže, kao što se dogodilo kad su
provalili u Lindin stan (op.a. glumica Linda Begonja partnerica je Olivera
Frljića) ili u nekim drugim prilikama, u kojima su meni bliski ljudi, zbog
mog javnog djelovanja, bili izloženi neugodnostima. Puno više mi je stalo do
toga da ovo društvo postane koliko-toliko normalno, nego ljudima poput urednika
onog televizijskog komposta koji se zove 'Bujica'. Činjenica je da je od same
uspostave Hrvatske dano zeleno svjetlo za svaki zamisliv oblik nasilja nad
različitim manjinskim identitetima. Internet i činjenica da svaka budala danas
može javno izraziti svoje mišljenje samo je učinio vidljivijom količinu
mržnje koja je uvijek bila tu.
U koju manjinsku skupinu se
vi upisujete?
- U svakom pogledu sam
manjina. Nacionalno sam nečist, a što se tiče seksualnog opredjeljenja, smatram
da je to stvar osobe s kojom se nalaziš, a ne nekog heteroseksualnog normativa
koji se nameće kroz društvene institucije ili preko obitelji. I u pogledu
razmišljanja o prošlom ratu spadam u manjinu jer smatram da rat nije bio
nužan te da se nije napravilo sve što se moglo da se on izbjegne.
Također smatram da je kritički diskurs po pitanju tog istog rata itekako
dobrodošao, što god o tome govorili Deklaracija o Domovinskom ratu,
koju je, da ne zaboravimo, donio SDP. Drago mi je da sam manjina jer ne želim
participirati u nasilju većine nad manjinama.
Vaši kritičari često tvrde
da radite predstavu oko predstave.
- Postoje različiti
konteksti u kojima režiram. Moja intendantura u Rijeci bila je vrsta
dvogodišnjeg seminara o tome kako koristiti instituciju kao performativnu
alatku. Pojeli smo vidljivost svega drugog u Hrvatskoj u te dvije godine i
pokazali da kazalište nije samo ono što se vidi na sceni. Također smo pokazali
da nacionalno kazalište ne mora biti frižider u koji se sprema nacionalna
kultura kako se ne bi pokvarila u ovo vrijeme globalnog zatopljenja. Nismo
podilazili ni malograđanskom ukusu jer smo smatrali da nacionalno kazalište
treba biti reprezentant svih građana, a ne samo onih koji imaju
ekonomski i kulturni kapital da si priušte građansku kulturu. Nadam se da
će zagrebački HNK, rasprodanosti usprkos, na jednu od sljedećih izvedbi 'Ciganina,
ali najljepšeg' pozvati romsku zajednicu. Po meni bi bilo zanimljivo vidjeti
kako se ova manjina vidi u reprezentacijskim modusima većine. Ali da se vratim
na Rijeku. Otvoreno smo govorili o rapidnoj fašizaciji Hrvatske koja je
doživjela vrhunac dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a i Zlatka
Hasanbegovića na mjesto ministra kulture i koja se nastavila, što je danas
vidljivo na svakom koraku. Od nacionalne televizije, preko Kazališnog vijeća
HNK, do Jakova Sedlara u SC-u.
Kako se kao redatelj
društveno angažiranih predstava snalazite u okviru Kerempuha i satire kako je
se vidi u Kerempuhu?
- Kerempuh je satiričko
kazalište i po meni je njegova zadaća da govori o različitim društvenim
anomalijama. Za razliku od mojih starijih kolega, a i cijele Akademije dramskih
umjetnosti, koja je dosta dugo s visine gledala na ovu instituciju kao oblik
niže zabave, ja sam oduvijek želio raditi u Kerempuhu. Već na toj istoj
nesretnoj Akademiji govorio sam kako bi bilo sjajno u Kerempuhu postaviti
'Gospođu ministarku' i ta mi se želja ostvarila 2008. Stigma koju je
Kerempuh nosio među dijelom kazališne zajednice po meni nije ništa
drugo nego maska za njihov kukavičluk, strah da imenuju stvari njihovim
pravim imenom. Dok se u vrijeme najgoreg tuđmanizma u Kerempuhu artikulirala
određena društvena kritika, ostatak kazališne zajednice je ili lizao dupe prvom
predsjedniku ili hrabro šutio pred svinjarijama njegove politike. Mene u
protekle tri godine nijedno kazalište u Zagrebu nije zvalo da radim dok to nije
napravio Kerempuh. Drago mi je da u ovom kazalištu radim predstave
kojima je tema obitelj. Živimo u društvu u kojem različite udruge, a
onda i mnogi drugi, teroriziraju obitelji. Ovdje se u ime
obitelji institucionalizirala homofobija. Očigledno svi trebamo biti
heteroseksualci i minimalno roditi troje djece da Srbi, homoseksualci ili
Sirijci jednog dana ne bi postali većina.
Što je po vama definicija
obitelji?
- Vrlo sam skeptičan prema
neupitnosti bioloških veza koje promovira pojam obitelji. Odnosi među biološkim
srodnicima grade se u socijalnoj interakciji. To što me netko rodio ne znači
ništa dok s tom osobom, bila ona majka, bila otac, ne izgradim odnos koji neće
počivati na krvnom srodstvu. Obitelj je i prostor različitih traumatizacija,
kao i reprodukcije različitih fašistoidnih politika. U tom kontekstu preporučio
bih ponovno čitanje Von Horvathova romana 'Mladež bez boga'. Nakon
povratka iz Berlina ponovno ću se baviti obitelji u Teatru ITD. Naravno, ako
ondje do tada Jakov Sedlar ne napravi kazališni 'Četverored'.
Nije samo HDZ retuđmanizirao Hrvatsku
Što mislite pod pojmom
retuđmanizacije, kojim najavljujete predstavu u Kerempuhu?
- Činjenicu da se Hrvatska
jedva i uz silne muke uspjela malo emancipirati od autokratskog modela vođenja
države koji je ovaj čovjek inaugurirao, tako da i dan danas trpimo posljedice
privatizacijske pljačke koju je taj isti Tuđman blagoslovio i omogućavao, da je
upravo taj čovjek pokušao realizirati teritorijalne aspiracije Hrvatske spram
BiH, a sve to natprosječnoj inteligenciji Tomislava Karamarka i partije kojoj
je bio na čelu nije smetalo da zazivaju, a onda i provedu retuđmanizaciju. Ali
nije samo HDZ retuđmanizirao Hrvatsku. To je radio i SDP, koji je u jednom
trenutku htio biti veći HDZ od HDZ-a, pa je promijenio ime zračne luke u ime
čovjeka koji bi, da je poživio još koju godinu, završio na optuženičkoj klupi u
Haagu. I Milanovićev susret s braniteljima, koji su više od godinu dana
nesankcionirano kršili zakone, ulazi u žalosnu bilancu retuđmanizacije
Hrvatske.
Kako ste doživjeli presudu
šestorki?
- Doživio sam je kao
minimalnu satisfakciju svima onima koji su bili žrtve agresivne politike
Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. A u žrtve te politike ubrajam i hrvatski
narod u BiH. Taj narod, kao jedan od tri konstitutivna naroda, nikad nije
autonomno odlučivao o svojoj sudbini u toj zemlji. Zagreb je te ljude doveo u
situaciju u kojoj oni BiH nikada nisu doživljavali kao svoju domovinu.
Intrigira li vas raditi
predstavu prema priči o Slobodanu Praljku?
- Možda da mi njegov veliki prijatelj Abdulah Sidran napiše tekst? Šalim se.
Da, ukoliko bih mogao dovesti ljude koji su prošli kroz pakao Dretelja,
Heliodroma ili Gabele da govore o tom čovjeku, no ne znam tko bi se u
Hrvatskoj to usudio producirati. Kad sam u Zenici radio 'Pismo iz 1920',
govorio sam o zločinima koje su nad Hrvatima i Srbima u tom gradu u Muzičkoj
školi vršili pripadnici 7. muslimanske brigade. U Srbiji sam u predstavi
'Kukavičluk' govorio o srpskim zločinima u Srebrenici. Kao oblik borbe protiv
negacije i zaborava tog zločina, glumci su učili napamet i pred publikom
govorili imena stradalih. Kad se postavilo hipotetsko pitanje mog rada u
Banjoj Luci, odgovorio sam da mogu raditi jedino predstavu o Manjači,
Keratermu, Trnopolju i Omarskoj.
Dok vodimo ovaj razgovor,
predsjednica RH je u posjetu turskom kolegi Erdoganu i kao tema njezina posjeta
najavljen je razgovor o izborima u BiH, a istodobno Milorad Dodik slavi Dan
Republike Srpske i u jednom intervjuu izjavljuje da RS ima sve odlike prave
države osim stolca u UN-u. Po tko zna koji put najavljuje se raspad Bosne i
Hercegovine. Kako to vidite u bliskoj budućnosti?
- Kako se naša draga
predsjednica druži s Erdoganom, zanima me je li otvorila i temu masovnih
hapšenja opozicijskih političara i aktivista, u kojima je nastradao i čovjek
kojeg sam upoznao kad sam radio na Istanbulskom bijenalu. Zove se Osman Kavala.
Ili su joj takve stvari, kao što je masovno i grubo kršenje ljudskih
prava, previše prozaične da bi ih spomenula u jednom bilateralnom susretu. Ali
blizina koju je dotična pokušala ostvariti i s Donaldom Trumpom, a koju sada
ostvaruje s Erdoganom, pokazuje da predsjednica jako voli blizinu prvaka
liberalne demokracije. Što se tiče budućnosti Bosne i Hercegovine, mislim da se
BiH neće raspasti jer se u više navrata pokazala jako žilava. Nju su okupirale
različite strane u povijesti i preživjela je, kao i zadnji rat. Nažalost,
proces suočavanja s tom recentnom prošlošću u BiH nikad nije započeo. Daytonski
sporazum je samo odgodio probleme, a ovo uređenje s dva entiteta je neodrživo.
Etnocentrične politike koje ono podržava samo će i dalje stvarati razdor.
Kako se pojam antifašizma
danas dominantno doživljava u Hrvatskoj?
- Ovdje se radi sve što je
moguće da se izbrišu tekovine antifašističke borbe. Pod krinkom izjednačavanja
totalitarnih režima radi se na diskreditaciji jedne ideologije koja je
pokrenula antifašističku borbu u većem dijelu Europe. Sramotno je to da se
Hrvatska odriče svoje antifašističke prošlosti, kao što je sramotno to da u
Zagrebu nemamo Trg maršala Tita. Prvi bi Zlatko Hasanbegović, što god mu se
nalazi ispod one kape s kojom se slikao na splitskoj Rivi, trebao dići spomenik
Josipu Brozu Titu jer da nije bilo Tita i NOB-a, on se vjerojatno ne bi mogao
po toj Rivi šetati i slikati bez putovnice.
Poražavajuće je da čovjek koji je toliko nekompetentan za umjetnost ima takvu fiksaciju na nju
Kako vidite politički put
Zlatka Hasanbegovića nakon silaska s ministarske pozicije?
- Promjena imena tog
trga bila mu je jedina točka u programu. Poražavajuće je to da čovjek koji
je toliko nekompetentan za umjetnost, kulturu i kazalište ima takvu fiksaciju
na njih. Da Hasanbegović ima ikakvog kazališnog ukusa, shvatio bi kakav su
kulturocid bila dva mandata njegove partijske drugarice Ane Lederer u zagrebačkom
HNK-u. No nekompetentnosti usprkos, on izgleda razumije da se u tim
prostorima proizvodi pozamašan simbolički kapital kroz interpretaciju
prošlosti i sadašnjosti. Volio bih da se sad kad je ušao u Kazališno vijeće
pozabavi financijskim malverzacijama i nepotizmom iz mandata Ane Lederer. Neka
usput provjeri koliko dnevno Jakov Sedlar provodi na svom radnom mjestu,
ima li dozvole svoje matične kuće za snimanje filmova, kao i je li Dragan
Despot imao odobrenje da recitira na Praljkovoj komemoraciji te na
inauguraciji predsjednice.
Vaše
'Bakhe' nastale su 2008., otkada je prošlo gotovo deset godina
sustavnih kontroverzi oko vaših predstava. Kakav je pogled unatrag?
- U svakoj sredini nastupam
s iste pozicije. Ne dopuštam da moj rad postane još jedan moment u nacionalnoj
autoviktimizaciji. Naravno, to donosi dosta problema, različitih pokušaja
diskvalifikacije, ali i priznanja koja daleko nadilaze uskogrudnost domaće
političke gluposti.
Bitno da nama ostaje crvena zvijezda petokraka a ustase,,sic sic, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/vijece-za-suocavanje-s-prosloscu-objavilo-zakljucke-ustaski-pozdrav-za-dom-spremni-je-protuustavan-ali-dopustiv-u-iznimnim-situacijama/7081740/
Jao, ovaj nepismeni moron i ovdje širi svoju nepismenost. Halo moron, Tito je umro 1980. godine. Tko te plaća da toliko mrziš Hrvatsku? Hajde, molim te pokušaj odgovoriti gramatički ispravno! Pokaži nam da znaš!