Crkva, ni desnica, neće se smiriti sve dok ne obračunaju i s posljednjim oponentnom ili osobom koja ne dijeli njihov sustav vrijednosti i porijeklo.
To je vidljivo iz cjelokupnog djelovanja crkve i
njezinih glasnogovornika, od proglašavanja socijaldemokratske vlasti
nenarodnom, do posjeta Glavašu u zatvoru, veličanja Darija Kordića i
hercegbosanskih čelnika, pa na dalje. Koji je dakle, u ovako devastiranoj
zemlji i društvu, po Bozaniću i Barišiću najveći problem? Vjerovali ili ne, to
je pitanje pobačaja. Ni cinična vlast, ni masovni egzodus, ni moralni poraz
sudstva, ni sve primjetnija međunarodna izolacija, ni skori ekonomski kolaps. Ne,
crkvenim velikodostojnicima najveći je problem pobačaj.
Tjedan
dana uoči Božića i nešto manje dana uoči objavljivanja božićnih poruka
zagrebačkog nadbiskupa Bozanića i splitsko-makarskog Barišića, u tekstu posvećenom petogodišnjici konzervativne
revolucije, Jutarnji list nas je podsjetio na njezine uspjehe. Taksativno je nabrojeno da su u
proteklih pet godina Katolička crkva, klerikalne organizacije, HDZ i radikalne
desne stranke uspjeli u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo
savez žene i muškarca, zaustaviti obrazovnu reformu, spriječiti donošenje
Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama, smijeniti brojne urednike i
voditelje na HRT-u i instalirati svoje istomišljenike u Ministarstvu kulture i
drugim Vladinim resorima.
Tu su i,
prvotni, dramatično rigidni prijedlog novog Obiteljskog zakona, učestalo
izjednačavanje ustaškog režima i partizanskog pokreta, i stavljanje u stranu
rasprava o dvojezičnosti, na što su pristali i politički predstavnici srpske
manjine u Saboru.
Iako je
javnost itekako svjesna svake od navedenih stavki, jer je pratila njihovo
donošenje i političku borbu koja se oko svih tih stvari odvijala i još uvijek
se odvija, kad ih se ovako posloži na jednom mjestu dobija se jednostavan
odgovor na pitanje kako smo se pretvorili u zemlju iznova osnaženog histeričnog
nacionalizma, posvađanu sa svim susjedima i međunarodnom diplomacijom, zemlju
koja slavi ratne zločince i Tuđmanovu politiku prema BiH, u kojoj bilježimo sve
veći porast mržnje i izravnih prijetnji na društvenim mrežama te, posljedično,
zemlju iz koje mladi ljudi odlaze glavom bez obzira, zgroženi nedostatkom bilo
kakve naznake pomaka, ne samo u ekonomskom smislu.
Devastirana zemlja u kojoj je najveći problem -
pobačaj
Svaki od
uspjeha te konzervativne revolucije za jedan nas je korak približio aktualnom
stanju i sve raširenijoj apatiji. No, umjesto da nad svojim uspjesima likuje,
Katolička crkva, putem dvojice najviših predstavnika, nastavlja borbu do kraja.
Za odgovor na pitanje zašto je tome tako dovoljno je konzultirati nedavno
objavljenu knjigu Dejana Jovića, 'Rat i mit', o kojoj smo
već pisali.
Oni to
rade jer se ni crkva, ni desnica neće smiriti sve dok se ne obračunaju i s
posljednjim oponentnom ili osobom koja ne dijeli njihov sustav vrijednosti i
porijeklo. To je vidljivo iz cjelokupnog djelovanja crkve i njezinih
glasnogovornika, od proglašavanja socijaldemokratske vlasti nenarodnom, do
posjeta Glavašu u zatvoru, veličanja Darija Kordića i
hercegbosanskih čelnika, pa na dalje. Koji je dakle, u ovako devastiranoj
zemlji i društvu, po Bozaniću i Barišiću najveći problem? Vjerovali ili ne, to
je pitanje pobačaja.
Ništa
cinična vlast, masovni egzodus, moralni poraz sudstva, sve primjetnija
međunarodna izolacija, skori ekonomski kolaps. Ne, crkvenim velikodostojnicima
najveći je problem pobačaj. Preneseno u realni život, Crkva, nakon što je
koncentrirala ogromnu ekonomsku moć, koju potiče država s preko milijardu kuna
donacija, ali i političku moć s presudnim utjecajem na HDZ i Most, želi
uspostaviti apsolutnu moć i nad pojedincem. Preciznije govoreći, želi potpuno
dokinuti pravo žena da raspolažu sa svojim tijelom.
Poremećeni odnosi muškarca i žene
Da vidimo
kako to u praksi izgleda, tj. što nam poručuje Marin Barišić: "Braćo i sestre,
slavimo Božić – Božji dar u godini koju posvećujemo majkama i majčinstvu. Što
bi bio Božić bez majke? Praznina. Tama. Majka je svjetlo koje nas obasjava,
ognjište koje grije. Majka okuplja svoje sinove i kćeri; ona je središte oko
kojeg se grade svi obiteljski odnosi. Majka je duhovno svetište – obiteljski
hram. Svojom nježnošću, ljubavlju, pažnjom i sebedarjem gradi toplinu
obiteljskog doma. Majka je svetinja – kraljica ljepote. Zato je svaka majka
lijepa. Njezina ljepota izvire iz dubine srca, a očituje se u sjaju oka i
milini lica. Optimizmom i vedrinom hrabri i nosi članove svoje obitelji. Majka
je blagoslov za obitelj, a po obitelji blagoslov je za društvo i čovječanstvo…
Nažalost,
današnji mentalitet pruža nam drugačiju sliku odnosa muškarca i žene koja ide
od podčinjenosti žene, prezira, podcjenjivanja, iskorištavanja koje dovodi ženu
da niječe svoju ženstvenost pa do emancipacije koja ženu zatvara gotovo u
samodostatnost. Grijeh je stvorio i stvara razdor i poremećaj odnosa muškarca i
žene te je unio i unosi nasilne odnose. Nasilje je bezbožno, nehumano i opasno.
Zabrinjavajuće je što ono postaje 'kućno – domaće', što ulazi čak i u
najzaštićenije zajedništvo braka i obitelji.
Egoizam
je svojevrsno nasilje koje ponižava, napušta i na kraju vrijeđa dostojanstvo
supruge, ali i supruga. Ako nasilje zahvati još i majčino krilo – utrobu, onda
se ne može više graditi svijet mira i poštovanja života drugih. Ako ljudski
život više nije siguran niti u majčinoj utrobi, gdje to drugdje može biti? Nije
li i ovo strašni oblik nasilja nad ženom – majkom, kojega i sama žena prihvaća
i čini nad samom sobom i svojim najuzvišenijim dostojanstvom – biti majkom?”
Biskup koji se solidarizirao s ratnim zločincem
Zanemarimo
li ovaj vječno patetični ton i potrebu da se na čitavoj kartici teksta izrekne
jedna rečenica sadržaja, ali nikad izravno, splitski nadbiskup nam prvo
poručuje da je jedina uloga žene u tome da bude majka i domaćica, a potom, u
nevjerovatno ciničnom obratu nariče zbog nasilja nad ženama, koje proizlazi iz
egoizma, završavajući uzvišenim retoričkim pitanjem je li život više uopće
igdje siguran, ako nije u majčinoj utrobi.
Nisu
dakle egoisti i nasilnici oni koji smještaju žene u ladicu patrijarhata i žele
čitavom društvu nametnuti vlastiti sustav vrijednosti, nego je to žena koja
odbija igrati takvu ulogu i dopustiti da joj drugi upravljaju životom. Ovo sve
bi već samo po sebi bilo nepodnošljivo, no kad znamo da se taj isti Marin
Barišić, na prepunoj splitskoj Rivi, solidarizirao se s Mirkom Norcem,
osuđenim zbog ratnog zločina, njegova briga za nečiji život postaje dodatno
nepodnošljiva.
Što na
sve ovo dodaje Josip Bozanić? On se, pored brige za zaštitu života od začeća do
smrti, rukama i nogama bori za hrvatski identitet: "Življenje u našoj domovini
prečesto se opterećuje poticanjem razočaranja i biranim naglašavanjem
nepovjerenja. Umjesto da se u prvi plan stavlja zauzimanje za jačanje pravila i
sustava vrijednosti, ističu se pojedini slučajevi u službi zla, da bi se
poljuljalo bitno, da bi se narušila ljepota i vrijednost braka, obitelji,
naroda, domovine, ljudskoga života od začeća do naravne smrti, obiteljskoga i
rodbinskoga zajedništva, otvorenosti životu, dostojnoga starenja, životnoga
poziva, institucija… i čini se da se nad sve što nas okružuje stavlja mač
neizvjesnosti. Razboritost i srce nam govore da takav pristup pokreće složene
procese rastakanja hrvatskoga identiteta, s posljedicama koje nisu do kraja
sagledive, ali je njihova štetnost itekako vidljiva.”
Crkva otuđena od društva
Problematičnost
čitavog Bozanićevog diskursa, iz kojeg se u svakom pasusu vidi kako sebe i
svoje doživljava kao one koji imaju biti ekskluzivni tumači života i kao one po
čijem svjetonazoru svi moraju živjeti, najjače je izražena u otvorenom zagovoru
totalitarizma. Jer kad se iz ovih rečenica razgrne sva ta patetika i višak
riječi, kardinal se konkretno zauzima za jačanje pravila i sustava vrijednosti,
u borbi protiv rastakanja hrvatskog identiteta.
Što to
konkretno znači, koji je to sustav vrijednosti, koji je sadržaj tog identiteta
i o kakvim se pravilima radi, nismo uspjeli saznati, ali nekako naslućujemo da
se odnose na ona po kojima bi svatko u svoja četiri zida mogao živjeti kako
želi, dok bi u javnosti i državnim institucijama, sukladno zakonima,
prevladavao katolički moral i svjetonazor, kao ekskluzivan. Iz svega navedenog
vidljivo je da crkva, ne samo što nastavlja sa svojim maršem kroz institucije,
nego i živi u potpunom otuđenju od društva s kojim je navodno solidarna.