Iz drugih medija

Crkva, ni desnica, neće se smiriti sve dok ne obračunaju i s posljednjim oponentnom ili osobom koja ne dijeli njihov sustav vrijednosti i porijeklo.

To je vidljivo iz cjelokupnog djelovanja crkve i njezinih glasnogovornika, od proglašavanja socijaldemokratske vlasti nenarodnom, do posjeta Glavašu u zatvoru, veličanja Darija Kordića i hercegbosanskih čelnika, pa na dalje. Koji je dakle, u ovako devastiranoj zemlji i društvu, po Bozaniću i Barišiću najveći problem? Vjerovali ili ne, to je pitanje pobačaja. Ni cinična vlast, ni masovni egzodus, ni moralni poraz sudstva, ni sve primjetnija međunarodna izolacija, ni skori ekonomski kolaps. Ne, crkvenim velikodostojnicima najveći je problem pobačaj.

Tjedan dana uoči Božića i nešto manje dana uoči objavljivanja božićnih poruka zagrebačkog nadbiskupa Bozanića i splitsko-makarskog Barišića, u tekstu posvećenom petogodišnjici konzervativne revolucije, Jutarnji list nas je podsjetio na njezine uspjehe. Taksativno je nabrojeno da su u proteklih pet godina Katolička crkva, klerikalne organizacije, HDZ i radikalne desne stranke uspjeli u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo savez žene i muškarca, zaustaviti obrazovnu reformu, spriječiti donošenje Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama, smijeniti brojne urednike i voditelje na HRT-u i instalirati svoje istomišljenike u Ministarstvu kulture i drugim Vladinim resorima.

Tu su i, prvotni, dramatično rigidni prijedlog novog Obiteljskog zakona, učestalo izjednačavanje ustaškog režima i partizanskog pokreta, i stavljanje u stranu rasprava o dvojezičnosti, na što su pristali i politički predstavnici srpske manjine u Saboru.

Iako je javnost itekako svjesna svake od navedenih stavki, jer je pratila njihovo donošenje i političku borbu koja se oko svih tih stvari odvijala i još uvijek se odvija, kad ih se ovako posloži na jednom mjestu dobija se jednostavan odgovor na pitanje kako smo se pretvorili u zemlju iznova osnaženog histeričnog nacionalizma, posvađanu sa svim susjedima i međunarodnom diplomacijom, zemlju koja slavi ratne zločince i Tuđmanovu politiku prema BiH, u kojoj bilježimo sve veći porast mržnje i izravnih prijetnji na društvenim mrežama te, posljedično, zemlju iz koje mladi ljudi odlaze glavom bez obzira, zgroženi nedostatkom bilo kakve naznake pomaka, ne samo u ekonomskom smislu.

Devastirana zemlja u kojoj je najveći problem - pobačaj

Svaki od uspjeha te konzervativne revolucije za jedan nas je korak približio aktualnom stanju i sve raširenijoj apatiji. No, umjesto da nad svojim uspjesima likuje, Katolička crkva, putem dvojice najviših predstavnika, nastavlja borbu do kraja. Za odgovor na pitanje zašto je tome tako dovoljno je konzultirati nedavno objavljenu knjigu Dejana Jovića, 'Rat i mit', o kojoj smo  već pisali.

Oni to rade jer se ni crkva, ni desnica neće smiriti sve dok se ne obračunaju i s posljednjim oponentnom ili osobom koja ne dijeli njihov sustav vrijednosti i porijeklo. To je vidljivo iz cjelokupnog djelovanja crkve i njezinih glasnogovornika, od proglašavanja socijaldemokratske vlasti nenarodnom, do posjeta Glavašu u zatvoru, veličanja Darija Kordića i hercegbosanskih čelnika, pa na dalje. Koji je dakle, u ovako devastiranoj zemlji i društvu, po Bozaniću i Barišiću najveći problem? Vjerovali ili ne, to je pitanje pobačaja.

Ništa cinična vlast, masovni egzodus, moralni poraz sudstva, sve primjetnija međunarodna izolacija, skori ekonomski kolaps. Ne, crkvenim velikodostojnicima najveći je problem pobačaj. Preneseno u realni život, Crkva, nakon što je koncentrirala ogromnu ekonomsku moć, koju potiče država s preko milijardu kuna donacija, ali i političku moć s presudnim utjecajem na HDZ i Most, želi uspostaviti apsolutnu moć i nad pojedincem. Preciznije govoreći, želi potpuno dokinuti pravo žena da raspolažu sa svojim tijelom.

Poremećeni odnosi muškarca i žene

Da vidimo kako to u praksi izgleda, tj. što nam poručuje Marin Barišić: "Braćo i sestre, slavimo Božić – Božji dar u godini koju posvećujemo majkama i majčinstvu. Što bi bio Božić bez majke? Praznina. Tama. Majka je svjetlo koje nas obasjava, ognjište koje grije. Majka okuplja svoje sinove i kćeri; ona je središte oko kojeg se grade svi obiteljski odnosi. Majka je duhovno svetište – obiteljski hram. Svojom nježnošću, ljubavlju, pažnjom i sebedarjem gradi toplinu obiteljskog doma. Majka je svetinja – kraljica ljepote. Zato je svaka majka lijepa. Njezina ljepota izvire iz dubine srca, a očituje se u sjaju oka i milini lica. Optimizmom i vedrinom hrabri i nosi članove svoje obitelji. Majka je blagoslov za obitelj, a po obitelji blagoslov je za društvo i čovječanstvo…

Nažalost, današnji mentalitet pruža nam drugačiju sliku odnosa muškarca i žene koja ide od podčinjenosti žene, prezira, podcjenjivanja, iskorištavanja koje dovodi ženu da niječe svoju ženstvenost pa do emancipacije koja ženu zatvara gotovo u samodostatnost. Grijeh je stvorio i stvara razdor i poremećaj odnosa muškarca i žene te je unio i unosi nasilne odnose. Nasilje je bezbožno, nehumano i opasno. Zabrinjavajuće je što ono postaje 'kućno – domaće', što ulazi čak i u najzaštićenije zajedništvo braka i obitelji.

Egoizam je svojevrsno nasilje koje ponižava, napušta i na kraju vrijeđa dostojanstvo supruge, ali i supruga. Ako nasilje zahvati još i majčino krilo – utrobu, onda se ne može više graditi svijet mira i poštovanja života drugih. Ako ljudski život više nije siguran niti u majčinoj utrobi, gdje to drugdje može biti? Nije li i ovo strašni oblik nasilja nad ženom – majkom, kojega i sama žena prihvaća i čini nad samom sobom i svojim najuzvišenijim dostojanstvom – biti majkom?”

Biskup koji se solidarizirao s ratnim zločincem

Zanemarimo li ovaj vječno patetični ton i potrebu da se na čitavoj kartici teksta izrekne jedna rečenica sadržaja, ali nikad izravno, splitski nadbiskup nam prvo poručuje da je jedina uloga žene u tome da bude majka i domaćica, a potom, u nevjerovatno ciničnom obratu nariče zbog nasilja nad ženama, koje proizlazi iz egoizma, završavajući uzvišenim retoričkim pitanjem je li život više uopće igdje siguran, ako nije u majčinoj utrobi.

Nisu dakle egoisti i nasilnici oni koji smještaju žene u ladicu patrijarhata i žele čitavom društvu nametnuti vlastiti sustav vrijednosti, nego je to žena koja odbija igrati takvu ulogu i dopustiti da joj drugi upravljaju životom. Ovo sve bi već samo po sebi bilo nepodnošljivo, no kad znamo da se taj isti Marin Barišić, na prepunoj splitskoj Rivi, solidarizirao se s Mirkom Norcem, osuđenim zbog ratnog zločina, njegova briga za nečiji život postaje dodatno nepodnošljiva.

Što na sve ovo dodaje Josip Bozanić? On se, pored brige za zaštitu života od začeća do smrti, rukama i nogama bori za hrvatski identitet: "Življenje u našoj domovini prečesto se opterećuje poticanjem razočaranja i biranim naglašavanjem nepovjerenja. Umjesto da se u prvi plan stavlja zauzimanje za jačanje pravila i sustava vrijednosti, ističu se pojedini slučajevi u službi zla, da bi se poljuljalo bitno, da bi se narušila ljepota i vrijednost braka, obitelji, naroda, domovine, ljudskoga života od začeća do naravne smrti, obiteljskoga i rodbinskoga zajedništva, otvorenosti životu, dostojnoga starenja, životnoga poziva, institucija… i čini se da se nad sve što nas okružuje stavlja mač neizvjesnosti. Razboritost i srce nam govore da takav pristup pokreće složene procese rastakanja hrvatskoga identiteta, s posljedicama koje nisu do kraja sagledive, ali je njihova štetnost itekako vidljiva.”

Crkva otuđena od društva

Problematičnost čitavog Bozanićevog diskursa, iz kojeg se u svakom pasusu vidi kako sebe i svoje doživljava kao one koji imaju biti ekskluzivni tumači života i kao one po čijem svjetonazoru svi moraju živjeti, najjače je izražena u otvorenom zagovoru totalitarizma. Jer kad se iz ovih rečenica razgrne sva ta patetika i višak riječi, kardinal se konkretno zauzima za jačanje pravila i sustava vrijednosti, u borbi protiv rastakanja hrvatskog identiteta.

Što to konkretno znači, koji je to sustav vrijednosti, koji je sadržaj tog identiteta i o kakvim se pravilima radi, nismo uspjeli saznati, ali nekako naslućujemo da se odnose na ona po kojima bi svatko u svoja četiri zida mogao živjeti kako želi, dok bi u javnosti i državnim institucijama, sukladno zakonima, prevladavao katolički moral i svjetonazor, kao ekskluzivan. Iz svega navedenog vidljivo je da crkva, ne samo što nastavlja sa svojim maršem kroz institucije, nego i živi u potpunom otuđenju od društva s kojim je navodno solidarna.